Zahvalnost može biti koristan alat u našoj svakodnevici. Ona pripada svijetu ljubavi, mira, aktivne samospoznaje, dakle one koja zna da je to proces a ne tek jedna "kvačica po putu". Zahvalnost je opservacija, zapravo, konstantna opservacija. Ona je i odluka i nužan čin. Zahvalnost je antibiotik, ali je i poza. Iritantna pozicija nadmenih kada misle da ih deklarativna zahvalnost dijeli od obećanih "rajskih ključeva". Znate takve ljude? One čiji je identitet satkan od konstantne reprezentacije njihove dobrote, pozitivnih činova koje obavljaju kroz život i pratećih lajkova na društvenim mrežama.
Ta zahvalnost u sebi nosi "kvar" jer usmjerava i nesretne, i neuspjele među nama na prisilne izvedbe sreće. Naravno – može se reći "nitko te ni na što ne prisiljava", međutim – to baš i nije istina. Rad ideološkog aparata (iz kojeg god polja života) nikada nije banalan. Sve što nam opetovano ulazi u život kao sadržaj, poruka, uputa djeluje na naše odluke – i "svjesno" i "nesvjesno". Zato valja upozoravati na moguće implikacije raznih new age i novih duhovnjačkih – instagramskih praksi. Ipak, u moru onih na koje ne bismo trebali ni obratiti pozornost, nađe se i pristojna količina suvislih autorstava.
Naime, prateći blog i Instagram profil autorice Amande White, došli smo do zanimljivog posta odnosno teksta koji nas ima namjeru podsjetiti na potencijalne probleme pretjerane prakse zahvalnosti, ili bolje rečeno "toksične" zahvalnosti. Priznajte – koliko ste se puta i sami uhvatili u svom "nezahvalnom" postojanju, da stvari i ljude uzimate zdravo za gotovo? Koliko ste puta bili nezahvalni, a siti, u sigurnom gradu, stanu, i na toplom? Bezbroj je tih očitih nezahvalnosti jer previđamo i stvari, i ljude, i život (kao takav). Amanda nam poručuje da je svaki pokušaj forsiranja sebe da osjetite zahvalnost kada se osjećate uplašeno ili tužno uglavnom neučinkovit.
"Također, pokušaj prisiljavanja drugih (osobito svoje djece) da osjećaju zahvalnost neće ih natjerati da se osjećaju zahvalnijima, već će se vjerojatno osjećati nevažnima i izmaltretiranima jer nemaju pravo na svoje osjećaje. Odnosno, jer im vi to pravo osporavate. Da – zahvalnost može biti od pomoći. Ali ne kao alat za zaobilaženje neugodnih i bolnih emocija. Možete prakticirati zahvalnost bez zaobilaženja svojih stvarnih emocija te na taj način stvarati praksu zahvalnosti koju ćete ostvarivati dosljedno, kao ritual ili bilo kada van momenata predodređenih za ritual, samo je nemojte "parakticirati" kada se osjećate tužno. Svakako se nemojte sramiti onog što osjećate. Također možete pogledati širu sliku u trenucima vlastite tuge te shodno - prakticirati svjesnost sa zahvalnošću, tako što ćete biti zahvalni za svoje trenutne okolnosti i situacije u kojima se nalazite. Zahvalnost postaje "otrovna" kada je zapravo koristimo protiv sebe ili drugih kako ne bismo osjetili svoje prave emocije."
Međutim, kada bismo se trebali osjećati zahvalno u ovom, po mnogome - izvanrednom vremenu?
Prisiljavanje sebe da budete zahvalni kada to ne osjećate, dovest će vas do frustracije i osjećaja krivnje. Dopustite da zahvalnost ispliva sama od sebe: recite "hvala" kada ste zapravo zahvalni i recite "ovo je sranje" kada je nešto sranje. Čineći to, šaljete sebi poruku da su vaši osjećaji, dobri ili loši, valjani - što je mnogo korisnije za mentalno zdravlje. U konačnici, izgovaranje "hvala" kada ste zahvalni vodi do više radosti i kongruentnijeg života, jer ste utemeljeni u stvarnosti, kao i vaši osjećaji. Odnosno (barem) puno više utemeljeni.
Istina je da ćemo u ovom - po svemu - radikaliziranom vremenu nerijetko osjećati krivicu zbog svoje (ne)zahvalnosti jer odista - događaju se užasne stvari, rat, pokolj, pljačke vrlo blizu naših ionako okrhnutih života. Kolektivna trauma "vrišti" iz svih nas. Nastala ona u ratu samom (nama također recentnom), ili tek kao posljedica rata - ekonomska, socijalna, psihološka, kakva god. Odgajati /održavati zahvalnost u ovakvim uvjetima - svih mogućih prijetnji (pandemija, potres, rat) poseban je izazov, koji zapravo ne morate ispuniti niti zadovoljiti. I to je dobra vijest.
Naime, da, doista trebamo osvjestiti vrijednost "golog" života - života kojemu potencijalno prijeti kraj koji nije tako "filmski" romantičan. Međutim, to osvještavanje neće, čini mi se, umanjiti naše aktualne probleme, brige, dvojbe i sumnje. Istina je, valja se naučiti ponešto odgovornije odnositi prema mnogim samorazumljivim datostima koje imamo kroz dan: voda, hrana, krevet, grijanje. Život mnogim građanima Europe i svijeta u ovom je trenutku u opasnosti, ne imaginarnoj, ne dalekoj - već vrlo konkretnoj. Trenutni izostanak te opasnosti, traži od nas minimum zahvalnosti. Slažemo se! Ipak, ne možemo konstantno monitorirati svoje razine zahvalnosti i uvida koje smo stekli preko tuđeg iskustva. Naša "zahvalnost" odnosno dnevna praksa zahvalnosti može biti poremećena drugim, stvarnim životnim poteškoćama i izazovima. Možemo je ne osjećati i s tim biti o.k.!
