Lena Dunham je prije točno deset godina promijenila televiziju. Zapravo, na tren se činilo da ju je promijenila. Ono što je "Sex i grad" započeo, ona je preuzela, pretvorila u svoje vlasništvo, internalizirala i, kao jedna od najmlađih televizijskih autorica ikad, zajahala televizijski val novog i hrabrog koji traje i dan danas. Lene nema na njemu: ona je otišla u neke druge vode, prilično zbunjujuće za publiku, u kojima konstantno preispituje i sebe i svoje postojanje i – ne manje važno - svoje tijelo, ali na načine koji izazivaju osjećaj voajerizma čak i u najdobrohotnijem prolazniku kraj njezinog profila. Ako ćemo posve iskreno, ta vrsta spremnosti na pokazivanje što tijela, što unutarnjih organa - odnosno svih osjećaja koje je djevojka sposobna osjetiti u svojoj krhkoj adolescenciji, ali baš svih osjećaja u jednom danu, u jednom satu, u jednom odnosu, u jednoj noći - obilježila je i "Djevojke". To nam se istovremeno i najviše svidjelo, ali smo to i najviše mrzili.
Danas, deset godina i cijelu jednu revoluciju načina na koji mislimo kasnije, shvaćamo da je mnogo toga bilo pogrešno u toj odličnoj seriji. Kao prvo, apsolutno je nevjerojatno i za svako obožavanje to što je Lena Dunham u svojim dvadesetima uspjela osmisliti, napisati i izrežirati seriju koja toliko stabilno i atraktivno priča priču o životima dvadesetogodišnjakinja u New Yorku. Mnoge “ozbiljnije” serije (koristim ovaj pridjev jer postoji urbana legenda kako je HBO odabrao "Djevojke" na temelju jednog kratkog polusinopsisa na pola stranice, kojeg je i sama Dunham nazvala “najlošijom ponudom za seriju ikad”) ne bi se ni danas posramile putenosti, duhovitosti, iskričavosti, iskrenosti, autentičnosti i ljepote "Djevojaka". Nije ni scenarij zaostajao: na ekranu su se redala zanimljiva - bilo lijepa, bilo ružna - lica i tijela, a Dunham je otkrila velika imena koja smo danas navikli obožavati kao što je Adam Driver koji je u seriji igrao glavni ljubavni interes njezinom alter egu.
Golotinja a la Dunham i dan danas je izazovna za gledatelje: serije kao što su "I may destroy you" i "We are who we are" koketiraju s tom vrstom složenosti, ali je, zanimljivo, ne dostižu. Dunham je, razotkrivajući sebe, udarila temelje onom što bi je moglo uništiti kao autoricu mnogo godina kasnije, ali je istovremeno privukla našu pažnju. Njezina golotinja nije bila producirana, bila je na momente prebolna za gledati. Djevojke su bile ambivalentne, autodestruktivne, često na rubu scenarističke šizofrenije (kao i dečki u seriji, kad smo kod toga), ali to nam se sviđalo - jer je konačno postojala serija koja nije napisana u ritmu i strukturi klasičnog američkog pričanja priče. Scene nisu bile kratke i upakirane, raspleti nisu bili očekivani. Seks je bio neugodan, veze su bile neugodne, život je bio neugodan, svuda je virilo previše celulita, sala, ega, mentalnih problema i upitnih odluka glavnih junakinja, ali je stvar bila nevjerojatno talentirano producirana, i mi smo povjerovali da je ono s čime nas je osvojila - realitet.
Nažalost, bila je kombinacija talenta i mladenačke potrebe da govori o sebi (valjda je svakom autoru s 25 to tema oko koje se vrti svijet), ali i nezdravog ekshibicionizma i privilegije. Nismo tada znali koliko su Lenini roditelji moćni (iako je prije toga snimila film u kojem govori o tome), a pogotovo nismo znali da je ženski cast cijeli stvoren od njezinih prijateljica, od kojih su neke javno izjavljivale da ih “gluma ne zanima”. Privlačnost činjenice da su, kao ženska banda, pred kamerama, bile spremne ispričati bilo kakvu priču, svakako je pomogao seriji, ali je zbog toga danas manje volimo. Čak i odnos Adam-Hannah, iz današnje perspektive, djeluje kao veličanje toksične veze, a finale serije, s Hanninim majčinstvom, kao posve nelogičan odabir djevojke koja je napisana kao lik u vječnom preispitivanju. Zapravo djeluje kao umjetan pokušaj da se vječno nemirna djevojka - sama ozbiljna žena - skrasi. Kao da je Dunham na kraju posustala i pristala na klasičan – vrlo nefeministički - kraj, u koji ni na tren nismo povjerovali. Sin kojeg je rodila i koji nosi neko čudno ime koje mu je dao slučajni otac koji ga nikad kasnije vidjeti neće za mene više nije bio lik serije koju nam je Dunham, baš kao i HBO-u, na brzinu, u prostoru između preproduciranih laži o životu i "Better Thingsa", prodala. Drskost te generacije ipak ostaje zavodljiva, a Lenin talent neosporan. Bilo bi zanimljivo vidjeti može li Dunham ispričati priču koja nema scenaristički ADHD. "Djevojke" su postale serija koju volimo mrziti, a Lena Dunham autorica upitnog identiteta. To istovremeno znači i da smo sazreli, ali i da nismo pošteni prema počecima revolucije.
