Spada li sve što je neki autor napisao u njegov opus, poput njegovih pisama i sličnih banalnih, svakidašnjih tekstova koje svi pišemo? Poput statusa na Facebooku, Twitteru, Instagramu? Prijepor oko ove teme je velik, dug i kompleksan.
Uglavnom potpuno jasnim doživljavamo činjenicu da tekst ima autora. Zaboravljamo da je on često potpuno izuzet iz naše informacije o tekstu. Pisac nije samo ime, već i određeni splet događaja i iskustava – znali su to francuski intelektualci još od sredine dvadesetog stoljeća. Ipak, prihvaćena norma u literarnoj analizi sve do kasnih šezdesetih bila je obraćanje pozornosti na autorov život, njegova filozofska, religijska ili politička uvjerenja, lokalitet, podrijetlo, i druge društvene "statuse" koje sami nužno ne biramo.Takvo razmišljanje i do danas se zadržalo.
Međutim, govori li naš politički svjetonazor, seksualna orijentacija, rod ili rasa doista nešto o našemu djelu, ili ne? I u kojem trenutku? Kada tekst komunicira neku vrst političkog pogleda, neku vrst ideološkog zalaganja – onda svakako da, ali ne dajte se uhvatiti u zamku – nije sve politika, a svakako nije osviještena.
Puno je primjera u književnoj i umjetničkoj povijesti gdje se nije diskutiralo o djelu kao takvom, no o političkim pogledima i aspiracijama autora. Nečija djela su uspjela preživjeti nalete napada na njihove autore, a neka ne.
Ivo Andrić je, primjera radi, naš Nobelovac. Osobno ga takvim, našim, doživljavam i beskrajno sam ponosan da je taj velikan predstavljao sve nas u svijetu. Ipak, neki ga pojedinci smatraju, ovisno o kontekstu njihove (stvarne) povijesne i političke neartikuliranosti, ili komunjarom, ili četnikom, ustašom, svakako izdajnikom vlastitog jezika.
Drugi, jednako tužan primjer je Miroslav Krleža kojemu su u datom periodu njegova života komunisti i socijalisti zamjerali nedovoljnu političku angažiranost odnosno predanost, činjenicu da je ostao živjeti u svom gradu u vrijeme ustaške vladavine, dok su ga kasnije novokomponirani Srbi i Hrvati doživljavali – klasičnim komunjarom, također – nedovoljnim Hrvatom, a izvjesna skupina – nećete vjerovati, i latentnim nacionalistom.
Slavan je primjer Knut Hamsun kojeg se i dan danas prevodi i čije se romane adaptira, a koji je nakon Drugog svjetskog rata osuđen zbog aktivne potpore nacizmu i marionetskom režimu kvislinga. Čitaoci, njegovi suvremenici, knjige su mu vraćali kada su saznali za njegovo djelovanje, međutim – ˝budućnost˝ mu je to očito oprostila.
Suvremeni autori poput J.K.Rowling, autorice serije romana o Harryju Potteru, nerijetko svoje stavove objavljuju na društvenim mrežama. Kako se to redovito događa u svijetu slavnih i distanciranih od stvarnosti pojedinaca, oni sami sebi daju pravo komentirati razne društvene, prirodne ili političke pojave o kojima ne znaju nužno dosta ili nekada čak i malo. Nedavno je spomenuta autorica seksistički napala trans zajednicu pa se sam glumac Daniel Radcliffe javno distancirao od nje i njezinog mišljenja. Vjerojatno i zbog očuvanja kakvog - takvog kredibiliteta serijala koji mu je donio svjetsku popularnost.
Poznat je i primjer recentnog nobelovca Petera Handkea, jednog od najutjecajnijih autora od kraja sedamdesetih do danas. Čovjek je to koji je utjecao na kurs dramskog stvaralaštva, esejist, intelektualac i paralelno politički sljedbenik ideologije i politike Slobodana Miloševića. Instituciju Nobela to nije predugo ili barem - previše mučilo. Izdavače Harryja Pottera neće dugo zamarati seksizam njihove slavne autorice koja je, valja spomenuti, slovo “K.” dodala svom imenu iako nema nikakvo opravdanje za to jer se ona zove Joanne. Opravdanje takvoj gesti stoji u tome da ime ipak mora zavaravati ciljanu skupinu, svog idealnog potrošača, a PR majstori i izdavači dobru su znali da J.K. zvuči kao potencijalno muško ime.
"Rodnu igru" tako je Rowling odavno i sama zaigrala te je utoliko licemjerniji današnji stav koji proklamira.
Sve do ovog trenutka davao sam primjere ljudi čije su biografije provjerljive, u čije živote smo imali kakve – takve uvide i spram čijih života, uvjerenja, pozicija smijemo zauzeti nekakav stav. Smijemo odlučiti želimo li ih čitati ili ne, smijemo misliti da to sve što su u privatnoj sferi je u velikoj mjeri upisano i u njihova djela. Međutim, što se događa kada nekoga čitamo, zamišljamo da ga volimo, zamišljamo da znamo o kome se radi – a zapravo nemamo pojma?
Kada mislimo da govori istinu o nekom iskustvu iako smo svjesni da smo u polju fikcije, kada proglašavamo taj opus primjerom "ženskog iskustva", kada vjerujemo da je ta osoba govorila istinu unatoč tome što je dala nekoliko anonimnih intervjua pa tako kao čitatelji moramo odlučiti vjerovati, svjesni da ne možemo nikako provjeriti navedene podatke i dalje odlučujemo upisivati svoje viđenje u taj konstrukt pseudonimskog identiteta. Govorim dakako o autorskoj veličini Eleni Ferrante.
Ferrante je više puta odbacivao/la prijedloge da je on/a zapravo muškarac, rekavši Vanity Fairu 2015. da su pitanja o njezinu rodu ukorijenjena u pretpostavljenoj ˝slabosti“ ženskog autorskog glasa.
Ono što ipak ostaje kao pitanje je licemjerstvo svih nas – je li nam doista stalo do svih ovih pozicija (političkih, religijskih, identitetskih) kada čitamo određeni tekst ili ne? Kada upoznajemo nepoznato autorstvo, nepoznatu osobu? Očito ne, opet iznova – izostanak svih tih informacija (ali i data mogućnost konstrukcije / izmišljanja tuđeg identiteta) dala nam je, bar na kratko, vrijeme da se bavimo tekstom i u istom uživamo – pa premda to bili romani Elene Ferrante.
