Sve više ljudi oko mene vjeruje da neće naći onu pravu, onog pravog. Postali su umorni, cinični i posljedično - samodostatni. Ja sam dio tog sugovorenja. Ja, također, pripadam toj "vojsci". Kada gledam ili slušam te kompromise koje ljudi rade, prvo mi bude žao njih, a onda sebe jer to slušam. Kompromisi kreću već od izostanka interesa za teme koje onda svaki član spomenute zajednice radnog naslova "ljubavni par" pronalazi negdje drugdje. Nerijetko nakon početne fascinacije i uočenog izostanka kvalitetnog seksa, odlučuju se ostati frustrirani i po prilici, financijski stabilniji nego li bi bili sami. Veza (brak, partnerstvo, kako god odredili) faktor je "normalizacije" pojedinca i samim time znak da si funkcionalan član zajednice. Dobar dio ljudi se i dalje boji posljedica nezadovoljavanja društvenih normi, premda ih nekada sami i ne znaju nabrojati. Uglavnom, kada uđu u te "veze" ne znaju što tamo žele, hiperproduciraju neke želje koje su im date iz filma i književnosti, kopiraju ponašanja svojih roditelja ("isti je kao otac / ista je njezina mater"), igraju toksične dijelove datih im rodnih uloga ("on ti je pravi frajer /ona je BAŠ prava žena"), posesivno traže tuđu predaju i kontrolu nad tuđim vremenom i tijelom. Koje kao vole.
Zapravo, poprilično čudne posljedice se razviju od one tobože, inicijalno "lijepe"- biti s nekim i razvijati odnos. Nije nevažno spomenuti da puno ljudi (a zaista s puno ljudi razgovaram na ovu temu) nema gotovo nikakav odnos sa samim sobom, sa svojim stvarnim potrebama, namjerama, ciljevima – i problemima. Nije da to kriju, znaju i ne srame se. Ili pošteno je reći – ne sramimo se. Nije to toliko strašno koliko zvuči. Posljedice su to ovog društveno – ekonomskog konteksta, obrazovanja i pseudoreligioznosti. Sve je to dio istog paketa koji formira naš odnos spram tog "nevjerojatnog događaja" u životu.
Izmučen sam, i iznureni smo od te ideologije ljubavi kojom smo opako zaraženi. Tom idejom da postoji "spas" u drugome, odnosno da postoji spas u zajednici. Ne želim nikako reći da se to nekome ne događa ili da netko ne uživa lijepe posljedice te ideologije. Ali to svakako nije većina, ma nije ni dvadeset posto.
Nedovoljno autorefleksivni i s minimumom samopoštovanja često ulazimo u te veze. Imamo tekstove koji nas podupiru – na filmu, u pop muzici, na ulici. I vjerujemo da je to naš tekst. Povjerovali smo da je naš od rođenja i da smo upravo "to" htjeli oduvijek. Uvijek se sjetim nekih svojih prijateljica iz prošlih života koje bi histerično ridale kada bi procijenile da netko nije "spreman" za njih sve napraviti ili ih barem voljeti kako su one to zamislile. Kakva ludost! Sjećam se svojih muških prijatelja koji bi posesivno skakali oko svojih bivših partnerica, dopuštali si zaista neugodne i diskvalifikatorne geste: prijetili, pokazivali prstom, iskorištavali užasne patrijarhalne modele zastrašivanja ("moja ćeš biti ili ničija / tko ti je taj peder / je li ti otac zna kakva si").
Mi posvajamo te i takve tekstove. Prevodimo doslovno slike ljubavi s kojima smo odrastali i koje su nas oblikovale. Vjerujemo da je taj tekst, ton, ta slika naša. Naša. Oh, kako naša! Autentična, štoviše. I da se nitko nikada tako nije osjećao. Zamislite? Nitko nikada. Ludo, zar ne?
"Ljubav zapravo nije mogućnost, već više prelaženje nečega što je moglo izgledati nemoguće", ovako slavni francuski filozof Alain Badiou govori o ideji ljubavi koju oblikuje i brani u eseju "Pohvala ljubavi" iz 2009. godine. Esej je svojevrsni odgovor na istoimeni film Jean-Luca Godarda. Dvojica je to angažiranih mislilaca prošlog stoljeća čiji je pogled na društvo i dalje jednako oštar.
Upustiti se u tumačenje ljubavi kada je velik dio života proživljen utoliko snažnije pogađa onoga tko tu misao prima jer se ona suprotstavlja lakoći. Lakoći da u samoći obgrliš vlastitu povijest i izdaleka promatraš svijet. A ono što nam Badiou nudi uistinu je "obrana ljubavi", sa stajališta filozofa, odnosno "ponovno izmišljanje ljubavi", da se poslužimo Rimbaudovom preporukom.
Vi odlučite što će vam biti korisnije. Braniti je, izmišljati je ili je naprosto – povremeno živjeti?
Ljubav je za one koji misle hrabro i radikalno, tek simbolički kôd koji nas informira o tome kako čovjek može komunicirati u slučajevima kada svijet postaje nevjerojatno mjesto za živjeti. Mjesto intenzivnijih boja, mirisa, zvukova. Mjesto na kojem želiš ostati nešto duže. Mnogi su se do sada složili da bi ljubav tj. medij ljubavi mogao biti tek komunikacijski kôd prema čijim pravilima osjećaje možemo izražavati, strukturirati, simulirati ili ih naprosto pripisivati drugim ljudima. Samo valja razmisliti novi model, čini mi se.
Ljubav uvijek ističe valjanost vlastitih "razumskih" razloga. Sjetimo se koliko smo puta bili u toj zamci. Čak i kada se jasne npr. klasne razlike i fatalnosti događaju, argument "ljubavi" je da ona izjednačuje ljubavnike i ukida tu razliku. I da postoji spona koja će to sve nadići. Primjeri su rijetki i uglavnom ih ne poznajemo, zapravo. Zar ne? Ako ih poznajete – tagirajte ih kada budete dijelili ovaj tekst na svojim društvenim mrežama. Pa nek slave – ljubav – a slavimo je i mi koji još nismo ˝u njoj˝. Ona zna biti i lijepa, dok se čeka, dok se od nje nagovještaj daje – rekla je slavna Desanka Maksimović.
