Prije nekog vremena draga prijateljica i kolegica odselila se u London. Sjedili smo, prije nego li se odlučila na taj pothvat, i razgovarali. O njezinoj tada mogućoj selidbi, o sjećanjima na taj grad, o ljubavi (zajedničkoj) prema tom gradu. O tome što tamo sve možemo biti i što nikada ne bismo bili. Kao uostalom i u Zagrebu.
Nakon tog razgovora otišla je na razgovor za posao, dobila ga, i na povratku me pozvala na piće i donijela jedan prekrasan magnet za frižider – Manchester. Nisam ga stavio na frižider, stavio sam ga na lampu na svom radnom stolu. I tako, gledamo se, svako jutro. Lijep je. Baš je. I naravno, naveo me na san, u ovoj prokletoj izolaciji. San, snatrenje u našemu vremenu nerijetko su konzumerstički uspostavljeni. Sanjam, dakle, da posjetim Manchester.
Manchester moje prijateljice, koja je tamo bila radi predstave koja joj je promijenila život, je od tada postao moj Manchester. Grad koji mijenja život prosječnom meni koji tamo trči da se zaljubi. A zaljubljen sam tamo u nešto, zamišljam sada, u npr. tu jednu osobu, s takvim i takvim rukama. Znam je: upoznao sam je u Zagrebu. Točno se sjećam tog dana: početak je rujna, i jedva pristajem na taj obećani susret. Ipak, hajde, mislim si, ne budi lijen, idi. Bio je to čudan, depresivan period nakon prekida dugogodišnje veze. Sve je djelovalo malo ispražnjeno, pokidano. Ljudi oko mene su mi djelovali raspadnuto. Ja sam, dakako, bio taj koji je raspadnut. Dobro. Prošlo je.
Nego, susret – susret je bio takav da ja dolazim na dogovoreno mjesto, i ta osoba dolazi – doslovno, dovode je meni. I meni srce staje. Dah mi staje. Ustreperio sam, malo su mi koljena klecnula. Ne zafrkavam, majke mi. I o.k.: kreće sve profesionalno. Razgovor. Još malo razgovora. Ne znam koja pitanja postavljam, ne zna što odgovora. Duhovito je.
Večer je, u kafiću smo.
Noć je, doma smo, onako je kako treba biti. Igramo se: recimo si sve što smo oduvijek htjeli čuti od tih velikih "drugih" koje smo kao voljeli. Igra radi. Govori mi da me voli. Govorim da je on taj. I on postaje taj.
Imaginarij ljubavi, žudnje se zna lijepo uspostaviti kao "realitet" u našim glavama. U mojoj ostaje "raditi" sljedećih godinu dana, ali nema veze. Poanta je sljedeća: Manchester je, iz ovog toposa u kojemu sam, novo mjesto našeg novog ljubavnog susreta.
Na aerodrumu me čekaš. Grliš. Sjedamo u taksi i odlazimo u naše privremeno "vječno". Opet si izgovaramo ono što ne izgovaramo. Ni inače ni nikada, osim u kontroliranim uvjetima: teatru, filmu, a nekada u pijanim noćima. Pijanim strancima. Možda?
Svoji smo, sebi smo. Tako je trebalo biti – pomišljam. Kažem ti: volim te. Uzvraćaš. Na svom broken engleskom koji toliko dugo želiš osvojiti. U Manchesteru pada kiša do podne taj dan, popodne ne pada. Ne pada ni onda kada idemo na večeru ni kada dijelimo slušalice i slušamo Joy Division i The Smithse.
Svira "How soon is now"?
"When you say it's gonna happen "now"
When exactly do you mean?
See I've already waited too long
And all my hope is gone"
Manchestere, čekam te. Ovo je plan, samo da znaš.