U VRTU ČUDOVIŠTA

Mizogino je očekivati da žene budu samo dobre građanke, uzorne majke, pokorne supruge i - ništa drugo

29. veljača 2020.
Fotografije: Profimedia/ Fraktura/Getty Images
Petra Miočić
Petra Miočić

Kada se suočila s optužbama da je ženomrskinja, francuska književnica Leila Slimani izjavila je kako je upravo suprotno te da će ravnopravnost biti postignuta tek kad muškarci prihvate da žene mogu biti jednako zle i činiti jednako loše stvari kao i oni sami.

Možda zato što su tako rijetke, a možda i stoga što su vrlo stvarne, književne junakinje "s greškom" pozornost čitateljskog svijeta izazivaju još otkako se na sceni 1856. pojavila "Madame Bovary", debitantski roman Gustava Flauberta. Samoživa dokoličarka, preljubnica uhvaćena u zamku sna o "jednoj, velikoj i romantičnoj ljubavi" bila je utjelovljenje "babaroge", svega što je u (malo)građanskom francuskom društvu budilo zazor. Naravno, bila su to druga vremena, ali Flauberta nitko nije optužio za mizoginiju.

Stoljeće i pol kasnije, etiketu "ženomrskinje" američkoj je spisateljici Gillian Flynn "nalijepila" Amy Eliott Dune, protagonistkinja "Nestale" i uzor svim kasnijim devijantnim junakinjama trilera i krimića. Flynn se tada opravdavala tvrdeći kako su njezine junakinje dovoljno snažne da podnesu teret svih opačina što su ih počinile.

"Mizogino je očekivati da žene budu samo dobre i primjerne građanke, uzorne majke, pokorne supruge i ništa drugo", neuvijeno je, pak, kazala francuska književnica Leila Slimani odgovarajući na slične optužbe. Sita žena obasjanih svetačkom aureolom, svjetsku je slavu stekla romanom "Uspavanka" i njegovim protagonistkinjama, "karijeristicom" Myriam i monstruoznom dadiljom Louise. No nekoliko godina prije toga Slimani je "U vrtu čudovišta" zarobila Adele, anti junakinju, seksualnu predatoricu i žensku inkarnaciju posrnulog MMF-ova čelnika Dominiquea Strauss-Khana. Pripadnicu višeg srednjeg sloja, novinarku zaglavljenu u braku s liječnikom, lako je osuditi. No ne govorimo li, kad osuđujemo, ponajviše o sebi samima?

image
Leila Slimani 

Adele Robinson serijska je preljubnica, a svoj je "hobi" uz pomoć tajnog mobitela, male crne bilježnice s imenima i datumima sastanaka i jedne vjerne prijateljice, dovela do savršenstva. Tužno i intrigantno istovremeno, ona u tim seksualnim avanturama ne uživa, muškarce stihijski konzumira i odbacuje, poput bogomoljke, bulimičarke koja se ne može oteti nagonom za prejedanjem i rastućem osjećaju krivnje ili velike mačke u čijim kandžama jednom osvojen plijen postaje nezanimljiva igračka. Adele samo želi "biti lutka, igračka u vrtu čudovišta". No tko je čudovište? Da je Adele samo "nimfomanka" ili "kurva", tu bi ulogu preuzeo zavodljiv i opasan demon seksa. Ali ona je i slaba, na samoću nespremna, za život nepripremljena, o ugledu ovisna i ljubavi željna individua. Robinja svojih strasti koje, kao vrtlar neprocjenjivu biljku, njeguje u svojemu vrtu. I u tom je vrtu čudovište ona sama.

Ako i nije čudovište, onda je u zlatnom kavezu zatočena ptica. No, treba li je žaliti imajući na umu da je, pristankom na udaju za prvog muškarca koji ju je zaprosio i prividnim povinjavanjem društvenim normama, vrata kaveza zatvorila sama? Nameće se pitanje; koliko smo često, zbog uklapanja u društveno zadane kalupe, spremni žrtvovati osobne slobode? Da, Adele se mogla, nesputana bračnim okovima, prepuštati serijskim seksualnim avanturama, ali ostala bi sama i obilježena kao laka žena. A takve su, prema riječima njezinog redakcijskog kolege i samog izvanbračnog izletnika, dobre samo za jedno. Da, mogla je ostati vjerna, ali količina seksualne apatije supruga Richarda postajala joj je nepodnošljiva.

image
U vrtu čudovišta

Upravo je Richard najtragičniji lik ove priče. Ne zbog suprugine prevare, već stoga što se, uhvaćen između "pravog muškarca" i "izvanrednog liječnika", ne može naći niti u jednoj od tih uloga pa i on, kao i Adele, glumi.

Njegova je gluma, reći će čitateljice, benignija. On se pretvara da bi nešto učinio iako od toga zazire, dok ona glumi zazor iako na samu pomisao oblizuje usne. I tko je kriv? I nitko i oboje. Ključ se, možda, krije u njihovu prezimenu. Oboje su Robinsoni, ali on je više nalik Crusoeu, samodostatnom osamljeniku nespremnom na interakciju s vanjskim svijetom, dok je ona poput gospođe Robinson i voljno prihvaća svaku pruženu joj priliku. Zovu se isto, a tako su različiti.

Leila Slimani izjavila je kako se, stvarajući ovo sjajnim stilom ispisano djelo za koje je teško povjerovati kako se radi tek o prvijencu, vodila mišlju da će spolna ravnopravnost biti postignuta tek kad muškarci prihvate da žene mogu biti jednako zle i činiti jednako loše stvari kao i oni sami. Sudeći prema čitateljskim reakcijama, muškarci će to možda i prihvatiti. No hoće li žene?