Godine i godine kompleksa, straha, užitka, srama, divljenja, tesanja, žudnje i ljutnje pripremile su me za ovaj trenutak. Koliko god to paradoksalno zvučalo, godine skrivanja iza vlastitog tijela. Godine svaljivanja svakog problema na moje tijelo.
Odlučila sam podijeliti nešto što je meni bila prekretnica u odnosu prema vlastitom tijelu. Prije nešto godina, sretna i vesela, i kako to već biva kad nam rane biraju partnere, zaljubila sam se u nekoga tko će sve svoje komplekse usmjeriti na kritiziranje mojeg izgleda. Čovjek na neku foru nije imao niti jednu primjedbu na bilo što u vezi s mojim ponašanjem ili mojom osobnosti. Isključivo izgled! Kao i svako (emocionalno) maltretiranje, počelo je polako. Gotovo da nisam bila sigurna da se događa. Onda je malo pomalo postalo svakodnevno.
Držao je svoju pažnju i ljubav da vise ispred mene kao mrkva. Bili su obećana nagrada za moje smanjivanje. Moj karakter s druge strane takav je da bih radije skočila sa zgrade nego pustila da me netko oblikuje prema svojim željama. Ako će itko se koristiti mojim tijelom kao sredstvom kontrole i kritike, to ću biti ja. On, naravno, nije radio ništa što ja nisam već radila sama sebi i možda sam baš zato od početka znala da su to prazna obećanja – da ljubav neće doći kad se ispune uvjeti. Instinktivno sam znala da s druge strane nema ničega.
Godinama sam zahtijevala od sebe da se smanjim. I doslovno i metaforički. Da se namjestim u standarde veličine i oblika i obećavala samoj sebi ljubav kad to postignem. Obećavala sam samoj sebi da će, kad to ispunim, sve biti dobro. Bit ću sretna, imat ću bolji ukus, zarađivat ću više, više ću putovati, znat ću postavljati granice, izražavati osjećaje primjereno i pravovremeno. Život će biti dobar.
Sve ove divne stvari, vjerovala sam, postat će moje jednom kad moje tijelo bude manje. Uže. Zaglađenije. Kad moj trbuh više ne bude zauzimao mjesto u prostoru, nego kad se vrati u mene. Kad prestane odavati da sam bila tužna i gladna ljubavi. Moj trbuh je izdajica. Bio i ostao. Ako ste do ovdje došli, možda se pitate gdje je happy end? Gdje je ono kad ona pronađe sebe i shvati kako su to sve gluposti i da je divna. Ako ćemo se držati rom-com pravila, glavna junakinja upozna i novog partnera koji je voli točno onakvu kakva jest?
Happy enda i ima i nema. Veza je završila jer sam, možda prvi put u životu, stala na svoju stranu. Izabrala sam sebe umjesto njega. Kad je on počeo obećavati sve stvari koje sam sama sebi obećavala, postalo mi je bolno očito koliko je to besmisleno i lažno. Odjednom sam mogla kristalno jasno vidjeti sve manipulativne, podle, niske trikove koje sam sama sebi podvaljivala. On je bio ogledalo mene. Sve ovo što sad tu pišem mogu verbalizirati jer sam imala to iskustvo reflektiranja.
Naravno, nisam ni prva ni zadnja koja je u nekom trenutku imala partnera koji kritizira njezin izgled. Događa se to i muškarcima i ženama. Taj dio ne samo da nije jedinstven nego je gotovo banalan koliko je svakodnevan i sveprisutan. Ono što smo i ja i on koristili protiv mene jest sram. Vlastito tijelo kao oruđe srama. Sram od vlastite nesavršenosti, od vlastitih nedostataka i manjkavosti. Sram od toga što me nije lakše voljeti. Ali u trenutku kad sam pogledala taj sram u oči, kulisa se srušila.
Prije nekoliko godina bilo bi mi nezamislivo javno govoriti o mojim tjelesnim kompleksima i kritičnim partnerima. I to ne samo javno nego u magazinu, čitateljima za koje mi je bitno da misle o meni najbolje. Da vjeruju kako me ne muče tako banalne djetinjaste boljke. Da misle da se nikada ne bih uplitala u takve odnose. Jer ja sam žena koja drži do sebe, zar ne?! Prave feministkinje ne daju tamo nekim likovima da ih kritiziraju i omalovažavaju. Prave umjetnice ne preskaču ugljikohidrate i ne uvlače trbuh. Kad evo mene.
Crtanjem sam naučila vidjeti tijelo iz tisuću različitih kutova. Vidim ga kao čistu anatomiju, kao volumen, kao linije, geste, kao energiju, kao osjećaje. Vjerujem da imam dosta širok pojam toga što može biti lijepo. Drugim ljudima s lakoćom dajem luksuz veličina i oblika. Debelih bedara, kratkih nogu, i velikih i malih cica, trbuha i rolica, podbradaka i celulita. Vjerujem da ću s vremenom i sebi biti voljna dati tu istu slobodu. I možda stvarno nisam ništa od ovih etiketa. Možda nisam ni cool, ni prava feministkinja, ni prava umjetnica. Jedino što sad znam jest da to nema veze s mojim trbuhom.
