Nikad nisam bila pretjerano veliki obožavatelj mišljenja da su zavist i društvene mreže isključivo ogledalo, i da to što sam zavidna nekome govori više o meni nego o objektivnoj situaciji ili slici. Možda je riječ o dubokom sloju samozavaravanja, ali uvjerena sam da to što sam na trenutak zavidna nekome na životu koji vodi, ne znači nužno da želim takav život. Možda i želim - pod uvjetom da dobijem i glavu te osobe, glavu koja istinski uživa u takvom načinu života i aktivno ga i svjesno provodi i gradi. Primjer. Naravno da ponekad izgorim gledajući luksuz u kojem žive slavni holivudski glumci. Znači li to da želim život slavnog holivudskog glumca? Nikako. Dok gledam osobu koja se prefriganim metodama penje po hijerarhijskim ljestvicama i dobiva svaki posao, svaku nagradu, svaku potvrdu koju poželi, jesam li ljubomorna na nju? Najčešće, priznajem, jesam. Znači li to da i ja želim poraditi na tehnikama ulizivanja i preuzeti njene metode? Apsolutno ne.
Ako nije riječ o onom konkretnom tipu zavisti baziranom na tome da nešto želimo, a ne možemo imati, već o frustraciji koja dolazi iz drugog ugla, kako se nositi s njome? Kada je riječ o iracionalnoj ljutnji, ne pomaže ni svijest o tome da gledamo iskrivljenu sliku. Jednom sam prilikom naletjela na istraživanje koje se bavilo upravo iracionalnom zavišću: određenom broju žena pokazano je nekoliko Instagram fotografija, od kojih su jedne bile označene kao fotošopirane, a druge kao realne. Na osjećaj koji su u ženama pobudile te slike nije ni najmanje utjecala svijest o tome jesu li uređivane ili ne. Je li glatka koža stvarna ili naslikana, jesu li obline dar prirode ili informatičke pismenosti - nije važno, jer mozak neće svaku informaciju koju dobije ići prerađivati. Ono što vidimo, potiče nas na osjećaje, bez obzira na to koliko je realno.Također, racionalizacija emocija ne pokazuje se uspješnom ni u drugim situacijama: koliko smo puta bili ljuti na nekog drugog znajući da smo mi krivi ili se pokušavali "na silu" odljubiti od nekoga koga volimo, ali znamo da nije dobar za nas? Mozak je jedno, a srce drugo, i vrlo su često u sukobu.
Prije nego što zaronite u more uputa kako živjeti zdravo i samosvjesno, definirajte problem pred kojim se nalazite. Ako patite od kroničnog zavistitisa koji vam otežava život na svakodnevnoj bazi i pobuđuje nezadovoljstvo samima sobom, onda je možda vrijeme za jedan detox od društvenih mreža, nakon kojeg ćete bistrijeg uma moći razvrstati svoje prioritete. No ako se radi o povremenim benignim frustracijama koje u trenutku dođu i prođu, možda biste/bismo im trebali jednostavno dozvoliti da budu tu. Ne ljutiti se na njih, ne pokušavati ih kamuflirati, popraviti ili ih "iskoristiti kao motivaciju". Oprostiti im i ne sramiti ih se.
Ljudski se um voli fokusirati na negativno. Vjerojatno je riječ o nekom evolucijskom fenomenu pomoću kojega se održavamo spremnima na reakciju u slučaju opasnosti. Činjenica je da tijekom dana osjetimo i pregršt pozitivnih emocija, ali im ne pridajemo važnost i ne guglamo odmah što točno znači kad ih osjećamo. Znate onaj osjećaj kad si izgledamo iznimno dobro ili smo baš zadovoljni svojom posljednjom objavom? Dešavaju se puno češće nego što si ih osvijestimo. A ako njima dozvolimo da samo prostruje kroz nas bez da pritom roštamo po njima i njihovim značenjima, zašto to nebismo činili i s frustracijama. Ako se, naravno, one ne zadrže predugo u našoj svijesti i ne zaokupiraju nam veći dio dana. Dakle, osjetite li u nekom trenutku blagu iritaciju jer netko ima ljepši feed od vašeg, bolju plaću od vaše ili naizgled zdraviju vezu od vaše, nema veze - pet minuta kasnije osjetit ćete i nalet adrenalina nakon dobrog treninga ili sreću jer vas je doma dočekao topli ručak.
Veću štetu pojedincu čini demonizacija neke emocije nego sama ta emocija. Kao da nije moguće istovremeno biti sretan zbog nekoga, ali mu i lagano zavidjeti - od srca čestitati prijateljici na diplomi i kupiti joj lijepi poklon iako nas pritom guši onaj zadnji ispit koji nam je ostao i kojeg se nikako ne možemo riješiti. Toksičnost zavisti koja se generira na društvenim mrežama nije blagonaklona prema našem poimanju sebe, ali isto tako ne treba ni puknuti pod pritiskom da svaku svoju manu moramo ispraviti i da svaku svoju neugodnu emociju moramo psihoanalizirati, pronaći joj uzrok i riješiti je se zauvijek. Ionako se već dugo vrtimo u začaranom krugu: zavidimo ljudima koji su naizgled sretniji ili uspješniji, a takvu iluziju stvaramo kao posljedicu težnje da to postanemo. Caka? Nikad to nećemo moći postati u potpunosti. Racionalno gledano - zato i nemamo zašto zavidjeti. Nitko nije u potpunosti sretan. A iracionalno gledano, ipak zavidimo. I što sad? Netko negdje isto tako zavidi i nama.
