Scene terapije u filmovima i serijama često su duhovite i/ili bolne, ali redovito "zadovoljavajuće". Glavni junak – po prilici – dolazi na terapiju boreći se u svakodnevnom životu s raznim "demonima", ali, u pravilu - zatvoren za proces. Tijekom terapije polako se počinje otvarati, a zatim, popraćeno dramatičnom glazbom, doživljava neizbježan aha! trenutak. Glavni junak, ukratko - doseže trenutak emocionalnog oslobađanja ili uvida koji mijenjaju njegov život. Naoružan svojim novim uvidom, glavni junak odustaje od loše veze, suočava se s nasilnim roditeljem, prihvaća ljubav koju zaslužuju i liječi se od traume. Postupak je uredan i zadovoljavajući. Ohrabrujući, dapače.
Aha! trenuci u terapiji mogu se dogoditi kada klijenti: prvi put razumiju ili uvide nešto važno o sebi. Razumiju nešto temeljno u vezi ili načinu na koji se uključuju u veze. Povezuju (suvislo!) točke između njihove prošlosti i sadašnjosti. Dopuštaju si spustiti "obranu" (koji god je već obrambeni mehanizam bio uključen) i iskusiti dublje osjećaje. Dogode se, također, kada po prvi put čuju nešto objašnjeno na način koji im drugačije odjekuje ili naprosto, tehnološkim rječnikom - klikne. Događa se i kada sami opisuju ili otkrivaju ranu traumu.
Dok filmski trenuci prikazuju pojedince koji doživljavaju (nerijetko spektakularno!) te trenutke uvida, obrađuju ga i integriraju u adekvatnim trenucima, stvarnost je (pogađate!) daleko iznijansiranija i kompleksnija.
Da, klijentu (pacijentu) se može i treba promijeniti život na temelju novog uvida. Ipak, treba i neko vrijeme da obradi implikacije i posljedice uvida kojeg je recentno doživio. Npr: onaj koji u društvu ponajviše ugađa svima može razumjeti tendencije svojih ugađanja, pa čak i podrijetlo - ali i dalje se boriti za uvođenje jačih granica.
Čovjek koji shvati da je bijes rekreacija njegovog odnosa s ocem još uvijek se može i mora boriti s ukroćivanjem osjećaja koji su nepovoljni po njega i druge oko njega. Par koji odjednom razumije ciklus svojih "argumenata" u svađama možda će ipak trebati pomoć u promjeni brzine i načina argumentiranja u svojim razgovorima. Osoba koja sebe jasno vidi kao nedostojnu može (treba!) se nastaviti boriti da to promijeni. Sve ovo napisano uvidi su i zaključci terapeutkinje Sarah Epstein iz Philadelphije koja poručuje da su uvidi kao takvi dobri, ali da su tek početak terapije - nikako njezin kraj.
