Za novu GG knjižnicu zamolili smo spisateljicu i arhitekticu Suzanu Matić par rečenica o njoj nekoliko važnih knjiga. Matić se prije samog odabira prisjetila i Süskindova eseja koji također valja uzeti kao preporuku:
"Kad je jednom morao napisati odgovor na isto ovo ili njemu vrlo slično pitanje, a njegovo je bilo: "Koja vam je knjiga promijenila život", Patrick Süskind je napisao genijalni esej koji se zove "Amnesie in Litteris", a sve zato jer ga je to naoko bezazleno pitanje koje se nekad legitimno pojavljivalo u đačkim leksikonima na trinaestoj strani kao dobrodošlo zagrijavanje u "Tko je tvoja razredna simpatija?", dovelo u stanje najdubljeg očaja. Naime, shvatio je da se ON koji je život proveo čitajući knjige, iz njih sjeća – malo do ništa. Na primjer da je neka koja mu je svojevremeno bila jako bitna – imala žute korice, da je u nekoj drugoj netko nekog ubio pištoljem, a o nekoj o kojoj je čak držao i predavanje – za nju je jedino bio siguran da se radnja dešava u 19. stoljeću. I negdje u pola tog vrlo zabavnog, ali i nejasno zastrašujućeg eseja, Süskind zavapi "Čemu uopće čitati kad će sve i tako potpuno pojesti potpuni gubitak literarnog pamćenja?", a ti mu (oćureć – ja) u tom trenu daš za pravo jer i kod sebe prestravljeno prepoznaš simptome iste boljke, jer nakon brzinske provjere s nepročitanim esejem u ruci, zaključiš da je i kod tebe (mene) skoro sva "mast otišla u propast", no onda opet – Süskind ne bi bio to što jest kad te ne bi uspio obrlatiti i utješiti na kraju, a ja sad točno znam da je sa zaključkom na kraju eseja uspio oboje i da me taj zaključak potpuno o-du-še-vi-o, jedino se ne mogu sjetiti koji je to zaključak bio.
Što se mog "eseja" tiče… Ne znam da li mi je neka knjiga uistino promijenila život, ali neke su u nekim životnim razdobljima u tom smislu davale sve od sebe. Pa eto, u smanjenom broju i neredom".
Matić nam je ponudila četiri knjige. Uživajte u obrazloženjima i nadamo se da će vas motivirati na čitanje.
"INTIMA"- Hanif Kureishi
Knjiga koja je bila posljednja u nizu onih koje sam u svom životu naučila napamet jer sam im se često vraćala, iako bi točniji izraz bio onaj engleski: "by heart". Brojem stranica zapravo jako mala, ali knjiga koja te svojim mekim uvezom drmne toliko snažno da se od tog majstorskog udarca (srećom) ne oporaviš. Knjiga trajna kao rana s koje uporno skidaš krastu. K tome, tu je i ta "prva rečenica". Volim dobre prve rečenice, oduvijek i zauvijek, iako imam već više nego dovoljno iskustva da znam da se nekad izjalove, ali kad sam pročitala prvu rečenicu ove knjige, ja sam zaista znala da će mi taj mali roman biti ne samo dobar, nego fatalan, znala sam to, onako kao što to unaprijed znaš i za neke ljude pri prvom susretu. I sad ne kanim razotkriti tu rečenicu, potražite knjigu i progutajte je, ali kao više nego dobru kompenzaciju napisat ću ovdje jednu drugu. U jednom času glavni lik kaže svom prijatelju: "Nema tih godina koje su pošteđene snažnih osjećaja", a ja se sjećam da sam ja odložila knjigu u tom času jer me tih par riječi potreslo kao da se radi o nekom samo za mene sročenom proročanstvu, potreslo me uistinu jako i još uvijek me drma, no nikad nisam shvatila gdje me to točno udarilo i pobuđuju li te riječi u meni nadu ili – strah. Javit ću krajnji rezultat kad se klatno smiri, za sada je neriješeno.
"NEPODNOŠLJIVA LAKOĆA POSTOJANJA" - Milan Kundera
Knjiga koju također znam napamet, jedino što ovu mogu govoriti i unutrag, jedino što za ovu netko može ispaliti npr. "strana 123, predzadnji red", a ja ću izrecitirati koji je, jer tu knjigu čitam od svoje šesnaeste, nekad kontinuirano godinama, jednom s razmakom od čak deset, ali knjiga koja me ili odgajala ili prepoznavala. Dijelovi koji su pisani kao rječnik neshvaćenih riječi i što one (različito) znače za glavne likove, na koji način im je smisao drukčiji, što na primjer za Sabinu znači "Žena", a što za Franza, ili "Vjernost i izdaja" ili "Živjeti s istinom"… Ne znam, da sada razgovaramo uživo, da kojim slučajem govorim, a ne pišem – sad bih rekla "Aaaaaaa", u nedostatku dovoljno dobrih riječi i nemogućnosti prijevoda onoga što mi je taj rječnik napravio kao mladoj djevojci (i hvala mu na tome). Onaj dio koji znam da sam živjela – e sad, da li "sama po sebi" ili me ta knjiga inficirala, to ne mogu znati jer se i instrument koji se nalazi u meni i kojim bih mogla izmjeriti promjenu, promijenio zajedno s čitanjem te knjige (eto, tako nekako razmišlja Süskind, sad sam se sjetila!), ali sam ga u svakom slučaju prepoznala u nekom od kasnijih čitanja, je dio u kojem Sabina slika pa joj na jedno dovršeno platno kapne boja, a ona od te mrlje koja je greška, napravi otvor u jedan drugi svijet koji je bio potpuno skriven, i onda za to kaže: "Ljepota kao greška" (strana 123, predzadnji red), i onda za to kaže "Neintencionalna ljepota". Ljepota kao izdani svijet koji se može naći samo tamo gdje su progonitelji greškom zaboravili na njega. Ne znam, pisanje je posve druga stvar (moje pisanje meni), ali mislim da je moj spontani način fotografiranja (a godinama sam se prilično bavila fotografijom), bio na tragu toga, da sam i ja kroz mrlje na platnu stizala u NYC, a da to nikad nisam osvijestila kao metodu. I kao zadnje, a najprvije: dvije žene. Jest da je Tomaš centralni lik ove knjige, ali meni je to bila knjiga o Terezi i Sabini, meni je to bila knjiga o meni. Kao i svaka knjiga koju sam voljela uostalom, ali ova i dvije mrvice naročitije. Dvije velike mrvice. I možda je za moj izbor ove knjige koja je objektivno veća od svemira, presudan taj intimni osjećaj koji moj život još nije demantirao, to da sam u svakom trenu bila jedna od baš njih dviju, ne neke tamo pete ili desete, ne, baš njih dviju, potpuno različitih, a ponekad sam bila obje istovremeno. I ovo jesam li Tereza i Sabina, i to je još neriješeno, i za to ću konačno rješenje javiti kad se klatno umiri, jedino nekako sve više brinem da ovo možda nikad niti neće.
"ALICA U ZEMLJI ČUDESA" - Lewis Carroll
Nju sam čitala jako davno, i onda je u međuvremenu nisam uopće čitala jer mi netko nije vratio knjigu skupa s mojim dačkim leksikonom, ali sam se svejedno godinama sjećala puno više od toga da je imala ljubičaste korice i onih uvodnih stihova Hudodrakije
Bilo je kuhno i đipahne tovke
na vabnjaku rovko zadronjaše:
nemujne sasvim bjehu zorolovke
i rućkale su šturnjače zdomašne!
koje sam isto znala "by heart", iako je neobjašnjivo jer su, evidentno, potpuno nerazumljivi. Dosta kasnije sam čitala i jedna prekrasan Šoljanov esej o tome kako je tu pjesmu prevodio, i mogu reći da me i taj esej nešto kao "promijenio" na bolje, ali opet – na stranu genijalni Šoljan, što ja imam "by heart" znati nešto ovako potpuno nerazumljivo, mislim osim ako upravo to nije jedini mogući način za razumjeti, mislim osim ako upravo to nije definicija ljubavi. I mnogi će reći: "Ma daj, pa ta knjiga je opće mjesto", ali ma VI dajte molim vas, jeste li VI o njoj napisali X pjesama i zapisa, niste!, e pa, izvol'te pa je tek onda olako prisvojite, pa mi se tek onda javite na gruntu s rupom oko koje rovarim od djetinjstva, a koju sam bome i produbila i proširila, nekad ponavljajući Alisine sekvence, nekad ih raspisujući vlastitim životom. A onda se primirim, jer mi proradi kućni odgoj i ljubav prema istini pa si kažem: "Ej pa ti si to toliko prisvojila i prebojala, da se više i ne sjećaš ljubičastog originala. Zabrijala si. Zapravo nemaš pojma što je u toj knjizi. O da, sjećaš se svog osjećaja nakon što si ispala iz tog za tebe neviđenog roller coastera, one vrtoglavice i nevjerice i svega, i pitanja 'što je to bilo?', ali narasla si u međuvremenu Aliso i možda je taj tvoj roller coaster danas najobičniji ofucani vrtuljak sa skamenjenim konjima koji se jedva kreću, aj pročitaj ti to lijepo ponovno, prije nego se okolo zamjeraš ljudima zbog rupe u zemlji.“ I jesam. Iako me bilo strah raščaravanja. Ne voli čovjek koji je žena slaba na čudesa, sam sebi izbiti čudo iz ruke. Ali nakon što sam je drugi put pročitala mirne duše mogu reći da je to mjesto sada još i nevjerojatnije, da je taj roller coaster još vratolomniji i luđi i STVARNIJI… svi ti nevjerojatni dijalozi i likovi i situacije – potpuno suludi, a prepisani iz svakodnevnice, kao da su danas, kao da su sada, i što da vam kažem nego da već sutra, tamo negdje kad nemujne budu zorolovke – zarućkate šturnjače zdomašne.
"OSJEĆAJ KRAJA" - Julian Barnes
Kad počneš čitati knjigu pa je štediš jer od prve strane, zoblješ slova u ptičjim zalogajima, i govoriš si: "Ej, polako, polako...", sve mjereći koliko ti je ostalo, iako već znaš da nije dosta, da ne može biti dosta čak i da je puno više i da ćeš je ostati zauvijek gladna. Kada kao i obično prepisuješ u svoju tekicu ono što te takne, a onda shvatiš da nisi taknuta, nego - prožeta, jer si potpuno nesvjesno lijepo prepisala knjigu, onako - red po red, stranu po stranu, sve... od do. Kada znaš da kada i dođeš do kraja, kraj neće biti kraj, jer ti na tom mjestu sigurno nećeš stati, odložiti je, zatvoriti... kada znaš da će taj "kraj" biti tek jedna točka u dugoj i kompliciranoj spirali. Kada znaš da si za dugo vremena našla sigurno utočište, a rijetka su po tvojoj mjeri. Tad ti je u rukama Osjećaj Kraja i Julian Barnes. Roman koji je savršenstvo. Možda je samo to trebalo napisati ovdje, tu riječ "savršenstvo" i stati. Preporučila sam ga svim prijateljima. Ili ih prisilila da ga pročitaju. I jesu. I svi su ostali bez daha, svi do jednog. Roman koji nadilazi ukuse o kojima se raspravlja. I jedan štiklec... Najboljoj prijateljici (potpuno smo različite) posudila sam svoj primjerak i rekla: "Nadam se da te neće smetati što sam ga dobrim dijelom ispotcrtavala." Knjigu mi je naravno vratila oduševljena i očarana. A onda je rekla: "Samo znaš što, ja bih potcrtala točno onu drugu polovicu." Smijala sam se danima. No kako god bilo, ta knjiga je dokazano zicer.
