"CODA", film koji je osvojio Oscara za najbolji film ove godine, nas iz jedne potpuno drugačije perspektive uvodi u svijet koji većina nas ne može razumjeti, s kojim se ne susrećemo često, o kojem gotovo uopće i ne razmišljamo - svijet gluhonijemih osoba.
Priča prati Ruby Rossi (Emilia Jones), djevojku koja je u obitelji gluhonijemih jedina koja čuje. Rastragana između dva svijeta, pokušava balansirati školu i ribarski posao njezine obitelji. S obzirom na to da je jedina koja čuje, uvijek je tu da prevodi za svoju obitelj, pomaže im kako ih ljudi ne bi iskorištavali i trudi se biti na raspolaganju svima na različitim mjestima u isto vrijeme. Napokon odluči napraviti nešto za sebe i svoj glas - baviti se onime što zaista voli, pjevati.
Sian Heder, ime je koje će Hollywood i svijet od sada dobro zapamtiti. Scenaristica i redateljica je jako pažljivo i promišljeno predstavila problematiku i svijet s kojim se glavna protagonistiva Ruby Rossi hrabro nosi. Redateljski je film sveden, ogoljen. Heder nas uvodi u priču s Ruby, tinejdžericom koja pokušava pronaći svoj glas. Pokušava ga pronaći iako je ona jedina u svojoj obitelji koja ga doslovno i ima. Prekrasna simbolika koju je Sian Heder vješto prikazala kroz svakodnevni život mlade djevojke koja se mijenja, zaljubljuje, ali i prebrzo odrasta s obzirom na okolnosti u kojima se nalazi. Zahtjevnu ulogu glumački je savršeno odigrala Emilia Jones - s mnogo talenta, emocija, opuštenosti i predanosti zadatku.
Hederin nepretenciozni pristup svojim glumcima i priči je upravo ono što je genijalno u ovoj priči i filmu. Ona dozvoljava svojim glumcima da stvore obiteljsku dinamiku koja se zaista doima stvarnom, skoro pa proživljenom. Kao da su čitav život zajedno jer svako zezanje, šale, pa čak i uvrede, u podtekstu uvijek nose dobru namjeru i ljubav. Dijalozi su na trenutke čudni jer nisu tipični i zbog toga na još jednom nivou oživljavaju likove i situacije.
Ostatak casta čine glumci koji su nam možda manje poznati, ili ih jednostavno nismo imali priliku gledati, ali koji su odlično shvatili svoje likove, priču i ideju ovog filma. U glavnim ulogama su Troy Kotsur (Frank Rossi), koji je ujedno i osvojio Oscara za najboljeg sporednog glumca, Marlee Marlin (Jackie Rossi), Daniel Durant (Leo Rossi) i Eugenio Derbez (Bernardo Villalobos).
Redateljica u pola filma zaustavi zvuk što je ujedno i najbitniji trenutak u filmu. Roditelji koji su gluhonijemi nisu u mogućnosti čuti kako njihova kći prekrasno pjeva, ali mogu promatrati ostatak publike i njihove reakcije. U tom trenutku njezini roditelji shvaćaju koliko je talentirana i shvaćaju da je moraju pustiti da gradi svoj put. Redateljska odluka da nas kroz tišinu stavi u perspektivu gluhonijemih osoba je trenutak potpune katarze. Rijetko je u filmovima tišina ugodna, očekujemo uvijek neke zvukove i replike, ali u ovome filmu je bila nužna. Nužna kako bi se bar na tren poistovijetili s većinom likova. Nužna kako bi i mi zastali i zaista osjetili što se događa. Nije nam važno u tom trenutku kako ona pjeva, i koju pjesmu pjeva, jer ta količina ljubavi i podrške je ono što je najbitnije našoj glavnoj protagonistici.
Scenaristički ovaj film nema niti jednu manu, niti jednu repliku viška, ili monolog koji je predug. Dijalozi između obitelji su sarkastični, smiješni, ozbiljni i stvarni. Od početka filma nam je jasno što gledamo, koga gledamo i koji je problem. Iako to zvuči kao da nema nikakvog zapleta, prevelikih promjena u likovima, ili drastičnih oscilacija u priči, za ovaj je film to iznimno bitno jer je srž u tišini i emocijama. Jedan je od rijetkih filmova u kojem u pozadini čujemo buku, a gledatelji se fokusiraju na tišinu. Promatramo facijalne ekspresije glumaca, njihove pokrete i tišina tu postaje bitnija od bilo koje replike.
"CODA" je film koji vas nasmije i rasturi u isto vrijeme. Kada vam se pojavi ona knedla u grlu ne brinite, jer će vas odmah iduća scena nasmijati. Radi se o filmu koji nam jasno daje do znanja da svi mi osjećamo iste emocije - i kada čujemo i kada ne čujemo apsolutno ništa. Za ljubav i podršku uvijek ima načina i to ništa ne može oduzeti. U tišini izlaze one prave emocije i nekada znače više od izgovorene riječi. To je zaista film koji svi trebamo pogledati - i najdivniji film koji ćete sigurno imati priliku pogledati u ovoj godini.
