Film je podijeljen u dvanaest poglavlja s uvodom i epilogom, a svako poglavlje stavlja protagonisticu u jednu od situacija s kojima smo se svi više-manje, izravno ili posredno, susreli. Julie kroz film pokušava naći svoje mjesto pod suncem i pritom kopa po najneobičnijim, a opet tako običnim mjestima da ga nađe. Okuša se na studiju medicine, ali shvati da to nije to. Pobudi joj se interes za psihologiju, ali ni u toj ideji ne ustraje. Istražuje fotografiju i autorsko pisanje, prepozna da je talentirana, ali ni u tome ne pronalazi svoje pravo, istinsko Ja. U međuvremenu, Julie se zaljubljuje, pa se predomišlja, zatim se zaljubljuje opet pa kontemplira i nad tom odlukom. Kreće se u različitim krugovima ljudi. Bori se s uvjerenjem da joj je neki izvanjski faktor potreban da upotpuni svoj identitet, što je čini sklonom naglim odlukama. Gledamo je u svađi s partnerom kakvu smo svi proživjeli i na životnim raskrsnicama kojih se svi sjećamo. Slušamo iste one replike koje smo i mi jednom rekli ili pomislili, svjedočimo identičnim dilemama nad kojima smo i mi nekad u životu zdvajali.
Protrčimo na tren kroz razne motive filma: duboke poteškoće u odnosima s roditeljima uslijed iznevjerenih očekivanja - check. Problem stambenog pitanja i financijske (ne)stabilnosti - check. Problem nedostatka discipline u razvijanju svojih talenata, nestrpljivost u istraživanju interesa – check. Sukob unutar protagonistice između želje da postane majkom i pritiska da postane majkom - check. Rascjep između strasti i avanture s jedne te sigurnosti i odgovornosti s druge strane - check. Zatim, pitanje za milijun dolara: ostati u kvalitetnoj vezi ili pobjeći sa strancem nakon fanatične strastvene večeri. Eksperimentirati sa životom ili mu se ozbiljno posvetiti. I sve to u jednom posve "običnom" liku, posve običnom biću koje zbog te svoje običnosti budi u gledatelju nevjerojatnu količinu suosjećanja i boli, biću koje svojom prostodušnošću šarmira preko krajnjih granica i, bez da čovjek primijeti, već se strmoglavo lansirala u same vrhove naših lista najsimpatičnijih filmskih likova u povijesti.
Najlakše je biti dijete. Zato Julie i jest tako beskonačno simpatičan lik, jer ne odolijevamo njezinoj djetinjastosti. Primamljivo je moći samo slijediti tuđe upute i svi pomalo težimo za rutinom koja nas njeguje u svojoj predvidljivosti, u kojoj smo zaštićeni od promašaja, razočaranja, neuspjeha i odgovornosti nad vlastitim odlukama i odabirima. A film čini prelijepim to što rješenja u takvim situacijama nema, barem ne eksplicitnog. U filmu se likovi ne dijele na dobre i zle, brakovi na kvalitetne i agresivne a odnosi na savršene i toksične. Nema romantičnog closurea, nema happy enda. Film nam ne daje recept za bespovratan uspjeh; naprotiv, demonstrira ono čemu ionako svakodnevno svjedočimo, a od čega bježimo u Instagram ili Hollywood utopije. Poručuje nam da u svakom suživotu ima problema i u svakom odnosu mana, ali i da smo svi i te kako sposobni povrjeđivati i griješiti što nas ne čini niti manje dobrima niti manje vrijednima – i dalje se možemo sviđati drugima, pa čak i sebi.
Postavlja se pitanje: koliko nas, baš kao i Julie, trpi golem pritisak da se istovremeno visoko školujemo i izgradimo karijeru - i osamostalimo, i steknemo određenu financijsku sigurnost do izvjesne životne dobi? Da smo usto i joga majstori i stručnjaci za zdravu prehranu, da pazimo na unos vitamina i kolagena i planinarimo vikendima? Da u isto vrijeme zasnujemo obitelj i izgradimo sebe, a sve to uz najniže moguće standarde i nezahvalna primanja? Zašto se danas prosječna osoba u kasnim dvadesetima osjeća tako nedostatno i nesigurno? Gdje je točno zapelo – zapinjemo li mi u sistemu koji od nas očekuje nemoguće, ili smo mi ti koji odbijamo preuzeti odgovornost, zasukati rukave i "srediti se"?
Toliko dugo gledamo filmove koji idealiziraju nemoguće da smo već prihvatili sintagmu "kao na filmu" u kontekstu nekog savršenstva za koje znamo da je predobro da bi potrajalo. Međutim, "Najgora osoba na svijetu" je film koji život prikazuje kao niz kompromisa koje činimo ne samo između nas i drugih ljudi, već i između naših želja i odluka, ambicija i planova, snova i prilika. To ga ne čini manje romantičnim niti manje lijepim, naprotiv – to ga čini posebno romantičnim i posebno lijepim, jer generacije milenijalaca i zoomera su jedva dočekale filmske junake koji griješe. Na taj način barem povremeno osjetimo olakšanje pred svojim nesavršenim jastvima, i konačno si možemo priznati da je u redu nemati život iz kataloga. Pa i ako koji put preskočimo jutarnju jogu, odlučimo se za komad pizze umjesto rižinog keksa ili bacimo koju godinu studiranja u vjetar, nismo baš najgore osobe na svijetu...
