Znam da postoje ljudi koji preziru glazbene festivale, pogotovo velike. Previše ljudi, gužva, razvodnjena, precijenjena pića i preskupa hrana, kemijski wc-i, vremenski uvjeti - blato ili toplinski udar, trećeg nema, loš razglas, besmislen lineup... Ja nisam u toj kategoriji. Toplinski udar mi ne smeta, za blato imam spremne gumene čizme, obožavam ljude i taj osjećaj da si u masi sretnih osoba, dobro se najedem prije i uvijek računam na skupu cugu, ne razumijem se u razglas previše i slušam toliko različite glazbe da bi festival u mojoj organizaciji vjerojatno bio najbesmisleniji od svih. U skupini sam, dakle, koja voli glazbene festivale; velike, male, indie, mainstream - nije bitno. Ako mogu, idem.
Teško je objasniti zašto jer, kao što sam već navela, ima zaista puno legitimnih razloga za ne voljeti ih. Ali dok sam nedavno gledala epizodu dokumentarne serije "This Is Pop" posvećenu baš glazbenim festivalima, njihovom razvoju i utjecaju na kulturu, nekoliko sam puta zasuzila - da ne govorim da sam ipak odlučila da možda ne bih trebala odustati od sna da jednom u životu odem na Glastonbury. Epizoda ove sjajne serije, koju preporučujem svima koje zanima pop glazba, najviše se bazirala na povijesnom razvoju festivala u SAD-u, ali bio je tu i dio o kultnom Glastonburyju u Engleskoj, najvećem i najstarijem festivalu u Europi. Traje pet dana i na njega dođe više od 200.000 ljudi iz cijelog svijeta. Loše strane? Moraš kampirati i gotovo uvijek pada kiša pa je sve prekriveno blatom jer Engleska. Dobre strane? To je Glastonbury!
"Biti na polju prepunom ljudi koji su ujedinjeni jer vole glazbu, imati taj trenutak s glazbom i svime ostalim; iskreno vjerujem da je to jedan od trenutaka kad smo najbliži bogu", rekla je u dokumentarcu novinarka Miranda Sawyer. Možda zvuči pretjerano, ali ako volite glazbu, znate taj osjećaj na nekom većem koncertu kad vas uzbuđuje ne samo glazba koja svira, nego i činjenica da ste dio nečeg velikog, važnog. Radi se o univerzalnom ljudskom iskustvu, vjerujem. Koliko god bili introvertirani, cinični ili nihilistički raspoloženi, osjećaj da pripadate nečem većem od vas, nečemu što vam je važno, može izazvati pravo ushićenje. Recimo, kad prvi put uživo čujete svoj najdraži bend, pod vedrim nebom i s hrpom ljudi koji ih jednako vole i cijene kao i vi. Svi pjevaju vašu omiljenu pjesmu - deseci tisuća ljudi oko vas. Postoji li išta bolje?
"Ljudi moraju imati velika okupljanja, vjerujem da je to nešto duboko usađeno u naš DNK. Postoji nešto u tom iskustvu - ne možeš ga programirati ni kodirati, jednostavno moraš biti tamo, u tom trenutku", rekla je Emily Eavis, kći osnivača Glastonburyja i jedna od organizatorica.
Moj je prvi veliki festival bio, naravno, INmusic u Zagrebu, ali koliko god ga voljela, moram priznati da je odlazak u drugi grad ili državu na festival potpuno drugačije iskustvo. Prvi put kad sam otišla sama, igrom slučaja, na Mad Cool u Madrid, bila sam već naviknuta na odrađivanje solo koncerata, ali veliki festival - a na Mad Coolu bude oko 100.000 ljudi - nikad još nisam probala. Lako je na INmusicu jer čak i da odeš sam, srest ćeš nekoga koga poznaješ. Ubrzo sam shvatila - vani vrijedi pravilo da ćeš u nekom trenutku upoznati nekoga, ako želiš. Ako ne, zabavljat ćeš se dovoljno i sam, odlazeći na sve nastupe koje želiš, bez da se moraš s nekime dogovarati. Drugi put u pitanju je bila Primavera u Barceloni, vjerojatno najbolji festival u Europi koji bih iskreno preporučila svima koji vole glazbu i festivale. Jednako tako volim i manje domaće evente koji nude sjajnu glazbu i provod za uglavnom male novce, kao što je Indirekt.
Festivali na otvorenom posebna su kategorija jer baš zbog te otvorenosti daju nenadmašan osjećaj slobode. Vani si, ljeto je - praznici su i ti si slobodan. Vidi se to na licima ljudi, po ponašanju, odjeći, lakoći s kojom razgovaraš s potpunim strancima kao da se znate cijeli život... Ljudi su opušteni jer festivali su prostor i vrijeme koje postoji izvan svakodnevnog života. Ne razmišljaš o režijama i problemima na poslu. Slušaš glazbu, plešeš, uživaš i ostaviš sve iza sebe - barem na nekoliko dana. Jednostavno, živ si.
Znam da zvuči čudno, ali pitanje: "Tko sve nastupa?" jedno je od nepotrebnijih kad dođe do glazbenih festivala. Jedino kad mi je lineup bitan je u trenutku kad odlučujem na koji ću od svih ponuđenih festivala ići. Ali to nikad nije jedini niti glavni kriterij odabira.
Mogući kriteriji još su tko sve ide, ali nakon što sam prvi put otišla sama na veliki festival u inozemstvo, ni to mi više nije važno. Ne ide nitko? Ok, idem ja.
Ove godine poklopilo se da ne idem sama, nego s prijateljicom, i da festival na koji idem ima pristojan lineup, pogotovo u kontekstu pandemije. Exit u Novom Sadu jedini je veliki festival u regiji koji će se ove godine održati i ne pretjerujem kad kažem da zaista ne mogu dočekati da uđem u taj prostor. Ne znam kako će izgledati sve ove godine, ali znam da se ne vraćam tamo zbog ničega drugoga nego zbog atmosfere i osjećaja slobode. Nakon godinu i pol bez festivala, bit će to kao povratak kući.
