Harry Styles je jedna od najvećih zvijezda današnjice. Čudesna transformacija iz jednog od pripadnika boy benda One direction u nevjerojatno moćnu popkulturalnu silu. On se poigrava svime što je danas trending, ne samo na internetu nego i u našim privatnim životima: rodne uloge, feminizam, različitost ljubavnih veza koje nisu po receptu naših starih, snaga i naslijeđe rock‘n‘rolla.... Harry Styles piše nevjerojatne pjesme, propituje ikonografiju modernog života, modna je ikona svijetu u kojem se zamagljuje modna granica između muškaraca i žena, pleše kao da je vragu iz torbe ispao, a sad i - glumi.
"Odi provjeriti kakav je Harry Styles glumac", rekla mi je zamjenica glavne urednice nakon što smo obje kupile karte za njegove "Love On Tour" koncerte. Namjerno razotkrivam da smo obožavateljice, jer sam u kino, na premijerni dan filma "Ne brini draga" (Don‘t Worry Darling), ušla s prilično jakom pozitivnom predrasudom o Stylesu.
Prva loša vijest: u kinu je, osim mene i muža, bilo svega šest ljudi. Druga loša vijest: iako obožavam Kaptol Boutique Cinema, očito ta VIP premijerna dvorana (koja zapravo funkcionira kao skuplja manja kino dvorana s naslonjačima umjesto običnih smrdljivih kino sjedala) ima neki problem s tonom jer smo se jako mučili čuti dijaloge. Treća loša vijest, koja je zapravo ultimativna istina koju propovijedam po svijetu i televizijskim kućama već dvadesetak godina: gluma je ozbiljno zanimanje. To je posao, kompleksan i težak, a preduvjet za isti je talent.
Svaki put kad vidim javnu osobu, bila ona i scenična kao Styles, kako pokušava stati uz bok s glumcima (ljudima koji su doista završili škole i rade na svom talentu i zanatu svakodnevno), želudac mi se malo stisne od silne želje da se uspije ne osramotiti. Nije, naime, dovoljno biti medijska ličnost navikla na pozornicu. Za prenijeti punokrvan lik na film potrebno je puno, puno više. Možete odahnuti: Harry Styles ima nešto od toga. Nije posve bez talenta, no, nažalost, vidi se da prije filma "Ne brini draga" nije ozbiljno glumio, pa to čini kao svi početnici (da ne kažem amateri): što prirodnije izgovara rečenice, pokušavajući u emotivnim scenama uvjeriti publiku u svoj doživljaj. Dobra je vijest da nikad ne pretjera. Loša je vijest što je u svim scenama u kombinaciji s veličanstvenom Florence Pugh, pravom zvijezdom ovog filma, čiji je talent toliko versatilan da na momente iskače iz kamere, spreman zgrabiti gledatelja za gušu.
Nemam pojma što bi bilo s ovim filmom da nema Miss Flo, kako ju je nazvala Olivia Wilde tijekom razgovora s glumcem u čije je cipele nenadano (ali sudbonosno) uskočio Styles, jer je Pugh najjači adut filma, što mu, paradoksalno, na momente odmaže (kao i samom Stylesu). Naime, njezina je izvedba toliko izvan okvira uobičajenog, da ostatak filma jednostavno ne može pratiti tu kvalitetu, pa "Ne brini draga" zna djelovati kao jednodimenzionalna pozadina za Florencine bravure. To jest impresivno, ali pomalo zamorno: da smo htjeli gledati monodramu (tko to ikad želi?), ne bismo kupovali karte za ovu distopiju.
"Ne brini draga" neka je vrsta boljeg nastavka "Stepfordskih supruga". Jasne feminističke poruke ovog filma očekivane su jer je Olivia Wilde svojevrsna feministička ikona. Uzgred budi rečeno, ona je odlična u filmu i uopće nema problem s tim da samu sebe režira. Jedna američka kritika napomenula je da djeluje kao da se odlično zabavlja, što je možda najbolji opis njezine uloge koju donosi s lakoćom. Stylesu, nažalost, još fali te lakoće - on pati od one tipične potrebe glumca u prvom filmu da na ekran donese težinu i zamućene poglede u prazno. Srećom, lik koji mu je napisan to podnosi.
Njegova najbolja scena filma je, dakako, ples. Muške plesne scene doživjele su ozbiljno premještanje visine ljestvice kad je svoj fantastični redateljski prvijenac bravurozno, baš plesom, dovršio Mads Mikkelsen. Styles pleše kao Coppelia: ne bih se čudila da je taj baletni solo bio nadahnuće multitalentiranoj i obrazovanoj Wilde, poput histerične lutke koju Chris Pine (dosadni, stereotipni casting) pokazuje drugim stanovnicima svog utopističkog naselja. Ta scena je dakako hommage i Stylesovom talentu u koji se redateljica očito toliko strastveno zaljubila da je dopustila da njihova afera razori atmosferu na snimanju filma. Neki navodi kažu da je Florence Pugh imala slom živaca negdje na sredini snimanja filma jer su Styles i Wilde stalno "nestajali", a sve se naravno nastavilo i na promociju jer Pugh u njoj sudjeluje minimalno i to kao po kazni, odnosno, naredbi studija.
Wilde je dobra redateljica, iako se ovdje mrvicu zaplela u referencama na "Matrix", "Trumanov show", "Sluškinjinu priču" i desno orijentirane bijele muškarce a la Jordan Peterson, pokušavajući nam poručiti ono što odavno znamo: ako su muškarci lišeni moći, pokušat će nas okriviti za to, a i najbolji od njih duboko u sebi žele porobiti žene.
SPOILER ALERT (ako niste gledali film nemojte čitati dalje)
Najbolji od njih je Stylesov lik koji je zapravo, kad se otkrije realitet, prljavi prištavi luđak bez posla, frustriran svojim impotentnim životom s doktoricom koja je toliko bolja od njega. U grozomornom obratu drame, otkrivamo da su gotovo sve savršeno isfrizirane i Mad Men-like odjevene žene u naselju Victory zapravo otete. Muškarci su sretni jer su njihove žene konačno opet lišene svojih htijenja, i žive tisućljetni san koji je Betty Friedan tako okrutno uništila pokrenuvši prvu domino kockicu drugog vala feminizma na polovici prošlog stoljeća. Piju ss glava svojih predivnih - često trudnih - supruga, voze vintage automobile pastelnih boja, bave se izmišljenim super tajnim poslom (mnoge su reference na Jamesa Bonda, pretpostavljam s namjerom da se i ta franšiza otkaže), a kad dođu u kuću dočekuju ih pečenka, staklo bez mrlja i - nevjerojatan seks. Mora se priznati da su slavne seks scene između Pugh i Stylesa odlično snimljene - no, djeluju kao da je Florence svejedno tko joj je partner u njima. Ona senzacionalnu scenu seksa može snimiti i sama (kao i film). Kad smo kod seksualnosti, Stylesova gay ljubavna drama ("My Policeman") izlazi za mjesec dana i bit će zanimljivo gledati kako se snašao u drugom dugometražnom filmu, jer je ozbiljna glumačka karijera očito nešto čemu stremi. Zovu sirena prije njega nisu odoljeli mnogi izvođači u povijesti popa: većinom su to ipak bile žene (Madonna, JLo, Lady Gaga, Whitney Houston, Jennifer Hudson). Stylesu je prodiranje u femininu estetiku i načine izražavanja ionako blisko, i neka je: to mu samo daje na seksepilu i privlačnosti. Podaci o gledanosti ionako govore da "Ne brini draga" većinom idu gledati upravo njegove obožavateljice.
