Lokal Ivane Čuljak je dobio svoje ime po poznatoj, ali ne nužno i istinitoj izjavi francuske kraljice Marije Antoanete koja je, kad joj je bilo rečeno da seljaci nemaju kruha, nonšalantno izgovorila „Qu'ils mangent de la brioche!”, odnosno „Neka onda jedu kolače.” Moć širenja glasina toliko je snažna da i danas, tristo i nešto godina nakon, pripisujemo možda krivoj osobi možda krivu rečenicu. I o Ivani Čuljak, vlasnici glasovite slastičarnice, mahom se šire glasine, i to najčešće u superlativima. Uhvatili smo je u ludnici koju slastičarima donosi veljača. Krafne koje ispeče za jutarnju smjenu rasprodaju se u nekoliko sati, a po njih se dolazi i s drugih krajeva grada.
Što morate znati o Ivani? Prije svega, da dolazi iz Klobuka, malog mjesta u Hercegovini. Kolače doživljava kao riznice kreativnosti, pažnje i ljubavi, a samu ljubav prema hrani naslijedila je od roditelja, koji su, kako kaže, odlični kuhari koji su je cijeli život učili da je „najvažnije dobro jesti”. No, nisu mislili da će Ivana to tako ozbiljno shvatiti. Kada je došla u Zagreb studirati, odabrala je ekonomiju. Unatoč stečenoj diplomi, danas više ne može zamisliti da se bavi time. Slastice su strast koju neće tako lako napustiti.
„Prvo jelo koje sam napravila je bila pizza, mislim da sam imala šest godina, a prvi kolač je nastao kad mi je bilo deset - napravila sam nešto što je trebao biti biskvit, ali je ispalo jako hrskavo. Nije bilo loše, moglo se pojesti.”
Tako je sve krenulo. Danas je uspješna mlada žena koja radi posao koji voli i gradi biznis iz snova. Prije deset godina nije očekivala da će tako biti.
„S dvadeset sam bila potpuno drukčija osoba, niti malo slična ovoj koja sam danas. Puno sam zrelija, odgovornija i to što iskustvo, zrelost, a i godine nose sa sobom je prekrasno. Tridesete su najljepše godine, nekako se ostvariš u njima. Brojka tri nosi u sebi malo veću ozbiljnost od brojke dva.”
Ono što nas je privuklo k Ivani, osim mirisnih i vizualno atraktivnih kolača, je i njen smisao za modu. Na Instagramu je često gledamo u prelijepim kombinacijama La Jupea, Lokomotive, Lola Teesa, ali i stranih brendova. Ivani su ipak draži ovi „njeni”: sretna je i zahvalna na svojim prijateljicama koje su zadužene za njene, bilo večernje, svečane ili svakodnevne outfite. Obožava Meksiko koji joj je, nakon Hrvatske i BiH, najdraža zemlja na svijetu. Časna je to titula s obzirom na to da je izbor bio poveći: Ivana često putuje, a i u struci joj je pomoglo to što se nagledala svijeta i isprobala mnoštvo raznih okusa kojima se ne ustručava eksperimentirati ni u svojoj kuhinji. „Vidim putovanja kao najljepše moguće ulaganje u čovjeka i najveće bogatstvo na svijetu”, priznaje Ivana.
Posljednja država koju je posjetila bio je Jordan, koji joj se nije previše svidio, ali sljedeći je na redu Meksiko, u kojem je bila već nekoliko puta i izgleda da mu se namjerava vraćati. Kada smo je pitali radi li sama svoje rođendanske torte, ispričala je kako su je upravo cure iz njenog tima, na čelu s Tonkom - šeficom kuhinje i Ivaninom desnom rukom - za prošli rođendan iznenadile tortom u meksičkim bojama i motivima. Na upit o hrvatskoj gastro sceni poznata slastičarka ima same pohvale: „Divno je gledati kako raste, razvija se i donosi toliko dobrih kuhara i slastičara čiji trud i rad zbilja cijenim.”
No Ivani se čini da Hrvati ipak najviše vole ono konvencionalno i da ne mogu zamisliti slasticu bez čokolade. I u njenoj slastičarnici je često tako. Klasika je klasika i uvijek joj se možete vratiti - ali možda je vrijeme da ovih dana isprobate nešto novo, da date šansu Ivaninim delikatesama da vas izbace iz zone komfora u koju se više nikada nećete poželjeti vratiti.
