Roman "Ljubavnik" dopao mi je u ruke na kraju srednje škole i zauvijek potvrdio moju ljubav prema književnosti, zanosu, zanesenom, snovima, vjeri u patetično, a onda i raciju koji pobjeđuje. Razoružao me direktnošću, romantikom koja ohrabruje, svjedočanstvom koje boli. Ona je žena, mogla je biti bilo koja žena. Ona je mogla biti bilo koji muškarac. Ja sam bio ona, taj muškarac. Zbunjujuće bilo, zbunjujuće ostalo. Sve sam joj ˝povjerovao˝. Trebam li objašnjavati tko je Duras? Ma ne. Ako se niste susreli s njezinim radom, sada ću Vas nagovoriti. Tjera vas na identifikaciju, proživjet ćete nešto što možda niste željeli i vaše će iskustvo biti trajno promijenjeno. Jednim čitanjem, zauvijek.
Duras ponavlja u slavnom romanu "Ljubavnik": "Čim sam počela piti, postala sam alkoholičarka... Odmah sam pila kao alkoholičarka". Alkohol i ovisnost bili su česta tema u njezinu opusu: "Ostavila sam čitav svijet za sobom. Počela sam piti uvečer, zatim sam pila u podne, zatim ujutro, zatim sam počela piti po noći. Jednom tijekom noći i zatim svakih dva sata, nikad se nisam drukčije drogirala. Oduvijek sam znala da bi, da sam počela uzimati heroin, to brzo eskaliralo".
Sam stil Marguerite Duras počiva na uklanjanju veza i odnosa, na retoričkoj figuri koja se u stručnom žargonu naziva asindeton. Radi se o svojevrsnoj elipsi kojom se dokidaju spojevi što povezuju klauze i dijelove rečenice. Duras ne pokušava utvrditi uzročno-posljedične veze, nego mehaničke slijedove, koji doista izgledaju lišeni svake poveznice, slučajni: "Ona ustane, ustaje vrlo polako, a kada je ustala, još jednom poravna kaputić. Nije joj pomogao. Stajala je nasuprot njemu dok je on i dalje sjedio bez riječi. Prvi su gosti ušli u gostionicu, začudili se i uputili vlasnici upitni pogled". Starenje koje tako brzo nastupa kod spisateljice i brazda njezino lice dolazi niotkud, njemu ništa ne prethodi, nije trag nijednog djetinjstva, jer djetinjstvo je poput priviđenja bez trajanja i supstancije. “Prebrzo je prekasno u životu” zapisuje i u Ljubavniku i u Stvarnome životu. "Izbrazdanost" Margueritina lica može se objasniti i kao anticipacija, nagovještaj budućega alkoholizma. "Sad vidim da sam kao vrlo mlada, kao osamnaestogodišnjakinja, kao petnaestogodišnjakinja, već imala lice koje nagoviješta ono koje je došlo kasnije s alkoholom u srednjoj dobi moga života. Alkohol je preuzeo ulogu koju Bog nije imao, on je također imao zadaću da me ubije, da ubije.To lice obilježeno alkoholom imala sam prije alkohola. Alkohol ga je potvrdio. Imala sam u sebi mjesto za njega, znala sam to poput ostalih, ali, začudo, unaprijed. Jednako kao što sam imala u sebi mjesto za žudnju. S petnaest sam godina imala lice užitka, a nisam poznavala užitak. To se lice vrlo jasno vidjelo. Čak ga je i majka morala vidjeti. Vidjela su ga i moja braća. Za mene je sve počelo na taj način, s tim uočljivim licem, iscrpljenim, s tim prijevremenim podočnjacima, koji su prethodili pokusu”.
A ako vam ovo sve nije bilo dovoljno, krenite preko filmova koju su motivirani njezinim djelima ili ispisani njezinom rukom. Naime, ciklus posvećen 60. obljetnici filma "Prošle godine u Marienbadu" nastavlja se opusom Marguerite Duras, autorice koja je svojom bogatom umjetničkom praksom ponudila sasvim drugačiju viziju onoga što bi književnost i film mogli biti. U ciklus nas večeras uvodi "Kamion", u kojem Duras i Gérard Depardieu razgovaraju o filmu koji planiraju snimiti, kao da je već snimljen. Radi se o šarmantnoj meditaciji o izražajnim (ne)mogućnostima filma koji se umjesto u slici odvija u riječima te u umu gledatelja. Mjesto radnje: Kinoteka, Zagreb. Četvrtak provedite sa slavnim filmom "Hiroshima, ljubavi moja", modernističkim klasikom Alaina Resnaisa za koji je Duras napisala scenarij. Priča je to o francuskoj glumici koja se upušta u aferu s oženjenim japanskim arhitektom za vrijeme snimanja filma o obnovi Hiroshime nakon pada atomske bombe, Resnais i Duras napravili su fascinantno djelo o utjecaju trauma na osobnu i kolektivnu povijest.
U petak je na programu India Song, priča o supruzi francuskog diplomata u Indiji koja se upušta u niz izvanbračnih afera. Pronašavši inspiraciju u vlastitome romanu "Vicekonzul", Duras je razdvojila riječ i sliku, naraciju i interpretaciju, stvorivši formalno radikalno, ali i hipnotički zavodljivo djelo koje je s jednakim žarom hvaljeno i osporavano.
Tjedan se zaključuje "Ljubavnikom", adaptacijom sasvim sigurno najpoznatijeg Durasina romana, inače autobiografske priče o djetinjstvu u Francuskoj Indokini te o vezi sa starijim i imućnim kineskim poslovnjakom. Redatelj Jean-Jacques Annaud napustio je fragmentarnost i eliptičnost predloška u korist konvencionalnije pripovijesti, a rezultat je sofisticirano erotična i vizualno upečatljiva melodrama, koja je direktoru fotografije Robertu Fraisseu donijela nominaciju za Oscara.
Marguerite Duras omiljena je autorica mnogih bivših i sadašnjih studenata književnosti. Pokazala je da jednostavnost u pisanju, ona na "na prvi pogled" - nikada nije samo jednostavna i nije manje kompleksna. Dapače, njezino je pismo slojevito i jezgrovito, politično i hrabro – ono je "žensko", feminističko u namjeri da dekonstruira određene društvene stigme koje su opasne i dugoročno problematične ponajviše za ženski subjekt. Poglavito one vezane za seksualnost, ovisnosti i slavnu relaciju kći – majka.
Ova vrsta starosti, starosti u kojoj se "vrijeme odjednom ubrza", nije ona koja je ubila Duras; ona je umrla u osamdesetdrugoj, drugim riječima, stara, mimo svih očekivanja odolijevajući alkoholu i bolesti. Nije umrla od prve starosti. Druga je starost u konačnici stvorila neumitnu nužnost prve starosti. Duras nije umrla od starosti svoje adolescencije koju je često tematizirala. Umrla je, robusno će zvučati – od stvarnosti.
