Ove godine obilježava se 111. godišnjica najpoznatije havarije 20. stoljeća - 15. travnja 1912. potonuo je prekooceanski putnički brod Titanic. Priča je svima dobro poznata i to toliko da poprima i mitska obilježja. Titanic je bio tehnološko i inženjersko čudo svog doba; 269 metara dugi brod bio je u to vrijeme najveća pokretna naprava ikad proizašla iz ljudskih ruku. Kompanija White Star Line u isto vrijeme izgradila je još dva gotovo identična, sestrinska broda, Britannic i Olympic, no Titanic je ipak predstavljao vrhunac luksuza i tada je pomaknuo sve granice. Njegov novi trostruki pogonski sustav sačinjen od dva recipročna piston motora i jednom parsons turbinom proizvodio je 46 tisuća konjskih snaga i unatoč nevjerojatnom spletu nesretnih okolnosti na prvom putovanju, bio je izrazito siguran brod.
U noći 14. travnja 1912. godine, samo četiri dana nakon što je krenuo iz Southamptona u Engleskoj pa preko Cherbourga u Francuskoj te naposljetku Corka u Irskoj, Titanic se nedaleko od kanadskog otoka Newfoundland sudario s golemom ledenom santom, nakon čega je u manje od tri sata nestao ispod površine Atlantskog oceana, povukavši za sobom 1517 putnika i članova posade, dok je spašeno tek njih 706. Većina ljudi koja je ostala plutati odmah nakon potonuća broda vrlo brzo je umrla usred nezamislivo hladnog mora – otpornijeg na smrzavanje od obične vode – čija je temperatura te noći iznosila minus dva Celzijeva stupnja.
Znakovito je da je Titanicova blizanca Britannica zadesila slična sudbina u Egejskom moru 1916. godine, kad je brod – pretvoren u bolničko plovilo za potrebe vojske tijekom Prvoga svjetskog rata – udario u njemačku podvodnu minu, i to na gotovo istom dijelu trupa kojim je Titanic pogodio ledenu santu. Uslijed Britannicova potonuća život je tada izgubilo trideset osoba, dok je velika većina ostalih, njih 1036 bilo spašeno. Tek je treći brod iz klase, Olympic, imao relativno uspješnu i dugu službu sve do 1935. godine, otplovivši 257 prekooceanskih putovanja i prevezavši oko 430 tisuća putnika.
Iako Titanicova nesretna sudbina predstavlja nesumnjivo jednu od najvećih pomorskih katastrofa u povijesti – ona zasigurno nije i najveća. Primjerice, 1945. godine, tek nekoliko mjeseci prije kraja Drugoga svjetskog rata, njemačka je putnička krstarica Wilhelm Gustloff bila glavni akter u operaciji Hannibal kad je spašavala njemačke izbjeglice i ostatak vojnika koji su bježali pred navalom savezničkih snaga. Kada su napustili obalu Poljske, 208-metarski Wilhelm Gustloff je duboko gazio u Baltičko more, dok je prevozio nevjerojatnih više od deset tisuća ljudi natiskanih u svakom kutku broda. Nedugo potom, tijekom ledene noći 30. siječnja, sovjetska podmornica torpedirala je njemačku krstaricu koja je vrlo brzo potonula i tada je poginulo čak 9600 ljudi. Podmorje Baltika grobnica je i novijem brodu, velikom trajektu Estonia, koji je pod još uvijek nerazjašnjenim – i nevjerojatnim – okolnostima 1994. godine potonuo u tek nešto više od pola sata, kada je poginulo 850 od ukupno 990 putnika.
Titanic se, međutim, prometnuo u legendu i zasjeo na pijedestal povijesnih događaja 20. stoljeća. Oko njega su se vodile nebrojene rasprave, pravne bitke, podmorska istraživanja, napisan je velik broj knjiga, snimljeno mnogo filmskih predložaka... Onaj najpoznatiji, ipak, prije nekoliko mjeseci doživio je 25. obljetnicu i smatra se jednim od najuspješnijih filmova svih vremena. Dakako, riječ je o "Titanicu" Jamesa Camerona.
James Cameron jedan je od rijetkih istinskih filmskih autora, onih koji uspješno balansiraju između vlastite umjetničke i tehničke genijalnosti te poslovnog modela kojim odolijevaju mesarskom uplitanju trećih strana (produkcijskih kompanija, producenata, financijera…) koje umjetničku slobodu, to pravo autorstvo, ukalupljuju u nemaštovite ekonomske križaljke. Cameronu bi se danas na toj siromašnoj listi pridružili tek poneki – Steven Spielberg, Martin Scorsese, Christopher Nolan, David Fincher, Ridley Scott, možda Peter Jackson i Quentin Tarantino – a i na toj listi on bi bio na prvom mjestu. Biti pravi autor – ne samo redatelj – u filmskoj industriji jedan je od najtežih poslova na svijetu. Potrebno je biti strastven da se osmisli i pokrene bilo koja velika ideja odnosno projekt, potrebno je biti i dovoljno lud da se s tom istom idejom krene u ozbiljnu realizaciju, dovoljno hrabar i uvjerljiv da se okupi ekipa koja će gotovo bezuvjetno vjerovati u tu stvar, dovoljno drzak da se ostane vjeran vlastitoj viziji, a povrh svega talentiran i vješt da sve poprimi koherentnu cjelinu. I tu pravo autorstvo nikako ne prestaje. Proizvod treba prodati. Treba biti sjajan, treba oduševiti, nadahnuti, osvojiti publiku i kritiku. K tome, moraju biti napisana nova pravila, pomaknute nove granice; lista za ispunjavanje svih kriterija autorstva gotovo je beskonačna.
Kod Camerona je specifično što uspijeva naizgled nemaštovite i ne osobito originalne priče pretvoriti u svjetska čuda. Kako uopće "prodati" projekt filma "Titanic"? Prekooceanski brod na kojem se upoznaju siromašni skitnica i mlada djevojka iz visokog društva, zaljube se, brod udari u santu i potone, skitnica umre, djevojka doživi 102 godine i prepričava pomorskim istraživačima kako je bila model za akt dok je nosila golem dijamant oko vrata (koji naposljetku baci u more). Ideja je to tako banalna da u svim normalnim okolnostima nikada ne bi ugledala svjetlo dana.
Cameron je do tada – ne računajući svoj prvijenac, horor "Pirana 2" – režirao odlične filmove od kojih je svaki dosegao kultni status – oba "Terminatora", "Aliens", "Bezdan" (The Abyss) i "Istinite laži" (True Lies). Uživao je, stoga, određenu razinu autoriteta u Hollywoodu i producenti su mu vjerovali. Kad je šefu 20th Century Foxa predstavio ideju za "Titanic", ovaj se počeo snebivati i preznojavati. Romeo i Julija na brodu? Budžet od najmanje sto milijuna dolara? Cameron ga je nekako uvjerio da je to rizik u koji se isplati ući.
Prije nego je pretprodukcija uopće krenula, bilo je jasno da je riječ o gigantskom pothvatu. Cameronova ekipa čak je dvanaest puta organizirala izuzetno skupe i opasne podmorske ekspedicije do Titanicove olupine koja leži u vječnom mraku na gotovo četiri kilometra dubokom dnu Atlantika, sve to ne bi li se što vjernije ispričala priča o cijelom događaju, a i zadovoljila Cameronova istraživačka, hazarderska strast prema morskim dubinama koja traje još od osamdesetih godina kada je snimao "Bezdan", pa sve do svog zadnjeg filma, "Avatar: Put vode".
Pritom ne smijemo smetnuti s uma da je upravo Cameron zaslužan za brojna otkrića vezana ne samo uz Titanic, već i generalno istraživanje oceanskog dna, a patentirao je i nekoliko ingenioznih tehnoloških rješenja koja se i danas aktivno koriste u znanosti. Sva ona obilježja koja čine autora došla su do izražaja u stvaranju ovog projekta. Cameron je čak natjerao 20th Century Fox da zakupe golemo zemljište od 160 tisuća kvadrata na meksičkoj obali Kalifornije gdje će izgraditi filmski set, kao i nikad veći bazen koji će ispuniti sa 65 milijuna litara vode, a u kojem će izraditi vjernu repliku Titanica u stvarnoj veličini. Izgradnja takvog seta i replike broda na tom specifičnom dijelu obale omogućila je Cameronu oceansku panoramu od 270 stupnjeva, što u konačnici pruža izuzetno velike mogućnosti snimanja i stvarnog osjećaja kod gledanja filma.
Kad je na red došao casting, audicije nisu tekle glatko. Ulogu mlade Rose odbile su redom Gwyneth Paltrow, Winona Ryder, Claire Danes i Reese Witherspoon, dok je lik Jacka Dawsona trebao utjeloviti isprva River Phoenix, stariji brat Joaquina Phoenixa, još za vrijeme kad je Cameron raspisivao projekt na papiru, no River je 1993. godine umro od posljedica predoziranja. Korak do dobivanja uloge bio je Matthew McConaughey, no kada je on odbio, opcije su bile Tom Cruise koji je tražio previsok honorar, dok Jared Leto nije ni htio doći na audiciju. Naposljetku, casting direktorica Mali Finn skrenula je Cameronu pozornost na tada 22-godišnjeg Leonarda DiCaprija koji je redatelja opčinio karizmom, a u to vrijeme ne osobito poznata 21-godišnja britanska glumica Kate Winslet osobno je lobirala kod Camerona da je pozovu na audiciju i odaberu za ulogu, i to do te mjere da je svakodnevno nazivala ovoga na telefon i slala mu pisma i poruke uvjeravajući redatelja da je upravo ona – Rose. Povijest nije zapisala ništa drugačije. Glavne uloge dobili su manje poznati glumci za koje je prvo trebalo uvjeriti šefove studija da su puno bolje opcije od planetarno popularnih Toma Cruisea i Winone Ryder te koji su kasnije nadišli sva očekivanja i postali filmske megazvijezde te oboje dobitnici Oscara.
Produkcija filma nije tekla bez problema. Tako golem set i čitava organizacija moraju otrpjeti tisuću ljudi od kojih svatko čini važan dio toga satnog mehanizma, a nepredvidljivi izazovi događali su se na svakodnevnoj razini. To je financijski značilo da se isprva dogovoreni budžet od sto milijuna dolara pokazao kako sasvim nedovoljan za projekt te da je realna brojka puno bliže iznosu od dvjesto milijuna dolara (u današnje vrijeme to bi bilo nešto manje od četiristo milijuna). Bill Mechanic, tadašnji šef Foxa, naredio je Cameronu da kako god zna i umije sreže troškove i skrati film jer će čitava kompanija otići u bankrot. Ovaj mu je tada odgovorio: "Ako želiš kratiti moj film, morat ćeš me otpustiti. A ako me misliš otpustiti, morat ćeš me jebeno ubiti."
Cameronova čudovišna ustrajnost natjerala je Mechanica da napravi potez bez presedana u filmskoj industriji: Fox se udružio sa svojim najvećim i najljućim konkurentom Paramountom ne bi li se uspjeli ispuniti svi produkcijski zahtjevi i raspodijelili troškovi. Snimanje filma tako je krajem ožujka 1997. godine privedeno kraju, nakon čega je započela ništa manje intenzivna postprodukcija koja uključuje montažu, vizualne efekte, zvuk i glazbu.
Posebno je zanimljiva bila priča i oko stvaranja glazbe za film. Cameron je od početka projekta bio nadahnut glazbom irske skladateljice i vokalistice Enye i silno je želio da upravo ona sklada glazbenu pozadinu Titanica. Enya je, međutim, odbila ponudu i to iz jednostavnog razloga: nije željela surađivati s drugim ljudima u stvaranju soundtracka. Svojedobno je za Forbes izjavila: "Kad smo pričali o završnoj pjesmi, to je trebala biti suradnja s nekim drugim, a to je nešto što zapravo nikad nisam radila. Osjećala sam da ako napišem pjesmu, onda je i pjevam. Uvijek sam stvarala svakakve melodije pa mi je bilo nekako čudno drugoj osobi prepustiti dio suradnje. Osim toga, radila sam tada i na svom albumu, pa sam samo rekla da se moj angažman na Titanicu neće dogoditi ako to mora biti suradnja." Uzgred rečeno, sličan princip rada Enya je imala i na filmu "Gospodar prstenova: Prstenova družina" za koji je skladala i otpjevala završnu pjesmu "May It Be", no nije uopće surađivala sa skladateljem Howardom Shoreom.
Nakon Enyna negativnog odgovora, Cameron se obratio Jamesu Horneru, s kojim je već radio 1986. godine na filmu "Aliens", nastavku kultnog "Osmog putnika" Ridleyja Scotta, što je skladatelju donijelo i njegovu prvu nominaciju za Oscara. Iako dvojica Jamesa nakon te suradnje nisu ostali u posebno dobrim odnosima, vrijeme se pokazalo kao uspješno sredstvo za liječenje starih rana, a osim toga Cameron je bio impresioniran Hornerovom glazbom koju je ovaj skladao za "Hrabro srce" Mela Gibsona dvije godine ranije, što je bilo na tragu onoga što je želio za Titanic.
Cameronov perfekcionizam konstantno je izazivao curenje novca na sve strane i u postprodukciji, pa je bilo potrebno napraviti neke kompromise po pitanju glazbe. Vrlo visoki troškovi snimanja glazbe sa simfonijskim orkestrom doveli su do toga da se morao koristiti semplirani zbor i sintesajzerski zvukovi. Ipak, Horner se uspio izboriti za visok honorar od nešto manje od milijun dolara, a ugovorno mu je pripalo i oko dolar i pol od svakog prodanog albuma, što se – kasnije ću pojasniti – pokazao kao jedan od poslova stoljeća.
Za uvodnu temu Horner je surađivao s norveškom vokalisticom Sissel Kyrkjebø koja je dala značajan pečat atmosferi cijelog filma, a u čitavu glazbu implementirani su instrumenti poput tradicionalnih irskih gajdi, odajući tako počast irskoj brodogradnji. Horner je ovim glazbenim putovanjem uspio postići savršeno skladan balans između emocija, dinamike, nježnosti i akcije, a posebno značajan obol Titanicu napravio je u potpunoj tajnosti. Naime, nakon što je Enya otpala iz projekta, Cameron je u potpunosti odustao od bilo kakve originalne pjesme za film, bojeći se da bi istom samo pretvorio Titanic u suviše komercijalnu melodramu. Horner je, međutim, potajice skladao pjesmu naslovljenu "My Heart Will Go On" i nagovorio Céline Dion da otpjeva demo snimku. Njezin danas pokojni suprug i ondašnji menadžer René Angélil bio je također značajan faktor u Célineinu pristanku, a naposljetku je i Cameron ostao oduševljen pjesmom koja je danas neodvojivi dio filma.
Kad je Titanik konačno u prosincu 1997. godine došao u kina, dogodilo se nešto što zovem "Cameronov fenomen" - samo dva puta u povijesti i to oba puta u slučaju njegovih filmova, a dakako, riječ je o "Titanicu" i "Avataru". Kad govorimo o kino-distribuciji i principu funkcioniranja ekonomske računice, stvar je sljedeća: kao pregledni model se uzimaju američka kina koja čine najveći postotak profita za anglofone filmove. Gleda se brojčanost publike podijeljen po određenom broju kino dvorana i tako zbraja promet. Posljednjih četrdeset godina kretanje publike ostalo je više-manje isto. Najveći promet bilo kojeg filma bilježi se, dakako, vikendima, a u pravilu funkcionira tako da premijera bude netom prije vikenda, u četvrtak ili petak, i onda film na kraju nedjelje zaradi određenu svotu novca. Svaki idući vikend film zaradi oko pedeset posto manje nego prošli, i tako sve dok se ne povuče iz kino distribucije. Ako taj pad tijekom idućih vikenda bude šezdeset ili sedamdeset posto, film se smatra neuspjehom – ovisno već o konkretnim brojkama koje uprihodi – dok se pad od četrdeset ili čak trideset posto smatra velikim uspjehom, što znači da momentum publike ne posustaje i da film uživa veliku popularnost. Tako je, primjerice, bilo prošle godine s odličnim hitom "Top Gun: Maverick". Osim toga, tjedni odnosno vikend padovi od pedeset posto su sasvim uobičajeni kod recimo velikih blockbustera poput Marvelovih i sličnih filmova, ali oni u prvom vikendu prikazivanja uprihode toliko novaca (često i preko sto milijuna dolara), da čak i uz posustajanje publike s navedenim postotkom uspiju ostvariti golemu zaradu.
Kod "Titanica" je, međutim, stvar bila sasvim drugačija. Njegov vikend otvaranja bio je solidan, ali daleko od onih brojki koje vežemo uz velike blockbustere. 28 milijuna dolara u američkim kinima. Bill Mechanic se tada vjerojatno mirio s mišlju da će izgubiti novac i molio se da ga taj gubitak ne gurne u financijske probleme. No onda je došao drugi vikend. S obzirom na zimske praznike, očekivalo se da pad neće biti velik, možda tek trideset posto. 35 milijuna dolara - ne samo da nije bio pad, već se dogodio porast od 24 posto. Treći vikend prikazivanja donio je jedva zamjetno manji prihod od prethodnog – 33 milijuna dolara. Četvrti vikend bio je pad od samo trinaest posto (29 milijuna dolara), dok je peti opet bio u porastu (čak 36 milijuna dolara!). Taj neviđeni fenomen osigurao je Titanicu maratonski pohod u kinima koji je trajao od kraja prosinca do početka listopada iduće godine, dakle više od devet mjeseci, što je tri puta više od redovne distribucije bilo kojega drugog filma. To je bio prvi put u povijesti da je neki film prešao zaradu od milijardu dolara, a do danas je uspio uprihoditi oko 2,2 milijarde dolara. Upravo je nevjerojatno da je tri od četiri najuspješnija filma svih vremena – "Titanic" i oba Avatara – stvorio i režirao upravo James Cameron.
Soundtrack filma je pak posebna priča. On je postao najprodavaniji album filmske glazbe na svijetu i taj rekord do danas nije srušen: prodan je u trideset milijuna primjeraka. Sjećate se one ugovorne točke koja je osigurala Jamesu Horneru dolar i pol za svaki prodani album? Ne moramo biti John Nash da zaključimo kako je to bio posao života. Soundtrack je osim toga prometnuo Céline Dion u najveću pjevačku zvijezdu svog doba, a nadahnuo je upravo i autora ovih redaka da postane skladatelj.
Rekordi nisu stali s ekonomskim dijelom. "Titanic" je uspio uprihoditi titanskih četrnaest nominacija za Oscara, osvojivši njih jedanaest – najviše ikad – što je još uspjelo jedino "Ben-Huru" i "Gospodaru prstenova: Povratak kralja".
Uvijek je lako biti general poslije bitke i analizirati uspjeh ili neuspjeh nekog projekta. Cameronovo remek-djelo moglo se isto tako pretvoriti i u kolosalni promašaj, što nije rijedak slučaj u Hollywoodu s velikim redateljima i još većim budžetima. Jedan od najpoznatijih i najžalosnijih primjera je spektakularna saga "Heaven‘s Gate" (1980.) redatelja "Lovca na jelene" Michaela Cimina koji je tim filmom smatrao da će postaviti nove ljestvice u holivudskim standardima. "Heaven‘s Gate" je, međutim, bio toliko skup a zaradio tako malo (jeziva tri i pol milijuna dolara) da je poznati veliki filmski studio United Artists koji ga je financirao ubrzo bankrotirao, kritičari su sasjekli film govoreći kako je kaotičan i besmislen, a Cimino (koji je inače dobio dva Oscara za Lovca na jelene) se od tog fijaska nikad nije oporavio ni privatno ni poslovno. Do kraja života nije uspio osigurati financije za ijedan projekt niti snimiti ijedan relevantni film.
Najnoviji je primjer recimo "Babylon" Damiena Chazellea, mlađahnog redatelja koji je dokazao da zna znanje odličnim filmom "Whiplash", potom osvojio Oscara za "La La Land" (nezasluženo, ali neka mu), a ovim je filmom ambiciozno želio predstaviti sav sjaj i bijedu starog Hollywooda, pritom ispred i iza kamere postavivši crème de la crème novog Hollywooda. Ambicija se pretvorila u propast, "Babylon" je doživio biblijsku sudbinu Kule babilonske, kritika ga je dočekala na nož, a zbog filma je studio Paramount danas u gubitku od gotovo dvjesto milijuna dolara.
Recepti i provjerene formule ne postoje. Onda kad se i misli da postoje, mogu se izjaloviti, izokrenuti. Tržište, ukusi, navike, mogućnosti, sve je to nepredvidljivo poput oceana, mijenja se iz dana u dan i baš uvijek u svakom projektu postoji određena razina rizika. Kako se ono kaže? Brod je siguran u luci, ali to nije svrha njegovog postojanja. Treba, dakle, otisnuti se na pučinu i ploviti, pa premda bili kao Titanic. Brod Titanic ili film Titanic, ostaje na nama.
