Sentimentalnost je danas ono opsceno u ljubavi. Naučili smo da u svojim ljubavima svemu kažemo "da". Tvrdoglavo ustrajemo, odbijamo učenje, ponavljamo iste obrasce – djelujemo nepromišljeno. Vjerujemo da je to autentično ponašanje zaljubljenog. Vjerujemo da je "u ratu i ljubavi sve dopušteno". Kakva idiotarija! Uf! Kakva glupost!
Vjerujemo u razborito ludilo i bunilo. Vjerujemo da naša ljubav nije banalna. Da je ovo i ovaj put nešto skroz drugo, skroz drugačije, da smo mi neki novi, bolji ljudi. Mene osobno "sentimentalnost" obuzima kada imam osjećaj da sam nešto skrivio, zeznuo, precijenio ili podcijenio. Kada slavni Barthes u fragmentu "Pohvala suza" objašnjava da je osobita sklonost zaljubljenog subjekta upravo ta da – plače, ja konačno mogu reći da razumijem što piše. Prije sam samo mislio da razumijem. I pita se – plače li u Wertheru, nosiocu naših mladih zaljubljenih dana, zaljubljeni ili romantičar? Pokazalo se točnim (sjetimo se svojih "ljubavnih suza") da postoje različiti načini plakanja. U nama prebivaju različiti dijelovi naše osobnosti koji jedan dan nose "oči pune suza", drugi dan smo samo "na rubu suza" dok nakon mjesec dana imamo osjećaj da smo "isplakali sve suze".
Jasno je također da u našim suzama spram odnosa u kojemu smo, ili osobe s kojom smo u odnosu, mi nerijetko plačemo kako bismo ostavili dojam, ili izvršili namjeru – pritisak na tu osobu. Kroz te suze mi prisiljavamo tu drugu osobu da otvoreno pokaže svoje empatiju – ili u boljem slučaju i dalje aktivnu naklonost prema nama. Preko suza, naša bol više nije prividna, suze su znakovi, a ne izrazi. Suze djeluju kao najistinitija verzija u našemu propalom ljubavnom pokušaju, događaju.
Sentimentalnost treba svesti na mjeru: treba znati pokazati svoje osjećaje i ne opteretiti, ucijeniti drugu osobu svojim snovitim potrebama. U svojoj sentimentalnosti, nostalgiji i svim tim drugim odgojenim emocionalnim reljefima – trebamo sebi olakšati stvar. Ja se učim, svaki dan iznova. I nerijetko, padam na ispitima.
Možda pravo pitanje ovog teksta (o suzama?) jest – kako se emocionalno preodgojiti? Kako ne tražiti (pre)više ni od sebe ni od svijeta, tih Drugih kojima smo dali ulogu da nas spase, ohrabre, vole? Mislimo o tome. Vremena su sve izazovnija, naša unutarnja i ova – vanjska vremena, okolnosti.
