Prvi put kad sam saznala da postoji sindrom varalice, odnosno "impostor syndrome", osjetila sam golemo olakšanje. Značilo je to da možda ipak nisam netalentirana i nesposobna te da ima šanse da sam zaslužila uspjeh koji sam doživjela. Da možda on nešto i znači.
Sindrom varalice zapravo je prilično česta pojava - primijetila sam ga kod svojih prijatelja i prijateljica, koji ne znaju primiti kompliment, koji na iskrene čestitke zbog dobro obavljenog posla ili profesionalnog napredovanja odgovaraju s: "Ma, nije to ništa, zapravo, posrećilo mi se, takva je bila situacija..." ili: "Ne znam mogu li to napraviti, jesam li na toj razini" pa čak i: "Netko drugi je to zaslužio više od mene." Nije se radilo o skromnosti niti o lažnoj skromnosti - mnogi ljudi ne mogu se nositi s uspjehom te misle kako je on isključivo rezultat sreće, a ne vještina i znanja te da nikad, zapravo, neće postići ništa važno. Također, postoji strah od toga da će drugi "otkriti" da ste nesposobni i da će to svi saznati, a vi ćete ostati posramljeni.
Ovo je sve iz vlastitog iskustva te iskustva mojih prijatelja i poznanika, a fascinantno je koliko je to česta pojava, odnosno koliko svi mislimo doslovno iste misli. One se slažu s onime što i psihologija podrazumijeva pod ovim sindromom.
"Sklop misli, osjećaja i ponašanja koje su psiholozi objedinili pod nazivom 'sindrom varalice' može se definirati kao osjećaj manje vrijednosti unatoč evidentnim uspjesima koje osoba postiže. Oni kod kojih je izražen ovaj sindrom smatraju da zapravo nisu toliko kompetentni koliko drugi misle da jesu i da su ih na neki način prevarili. Duboko u sebi ove osobe su uvjerene da nisu zaslužne za svoja postignuća, odnosno da svoj uspjeh ne mogu pripisati vlastitim vještinama, znanjima i sposobnostima, već uglavnom sreći. Misle da ne vrijede koliko i drugi ili da ne vrijede uopće, pa zbog toga uglavnom teško prihvaćaju komplimente i ne internaliziraju svoja postignuća, odnosno ne vide ih kao dio sebe. Zato, što god i koliko god postigli, osjećaju kao da to nije dovoljno.
Osim toga, kod osoba koje pate od sindroma varalice prisutna je određena nelagoda i onda kada ostvare uspjeh ili napreduju u poslu, jer se boje da nemaju dovoljno sposobnosti da opravdaju bolje pozicije i veće odgovornosti koje su im dodijeljene. Osjećaju se kao da nose masku i prisutan je stalan strah od toga da će ih drugi kad-tad razotkriti", objasnila nam je psihologinja Andrea Gerčar iz Zagrebačkog psihološkog društva.
Dodaje kako je taj sindrom zapravo usko povezan s perfekcionizmom.
"Nažalost, perfekcionizam se u javnosti često plasira kao pozitivna osobina, kao nastojanje da damo najbolje od sebe. Međutim, on se razlikuje od zdrave težnje za uspjehom – karakterizira ga postavljanje nerealnih standarda i očekivanja od sebe te velik strah od neuspjeha, što osobu zapravo blokira i ne djeluje motivirajuće. Čak i u onim situacijama u kojima perfekcionista visoki ciljevi motiviraju, u pozadini će ga kontinuirano pratiti anksioznost povezana s nesigurnošću u sebe i strahom od pogreške. I kod sindroma varalice i perfekcionizma postoji izrazita osjetljivost na kritiku drugih, jer ona izvlači na površinu strah osobe da je samo pitanje vremena kada će i drugi ljudi uočiti da je manje sposobna od drugih", kaže Gerčar.
Nismo samo mi, "obični, mali ljudi" podložni ovom strahu. Prvi put sam saznala za ovaj sindrom od Michelle Pfeiffer. Svojevremeno proglašena osobom s najljepšim licem na svijetu, uspješna glumica otvoreno je pričala o tome kako joj se na snimanju svakog filma javlja ista misao - da će ga ona svojom glumom uništiti, da nije prava osoba za tu ulogu, da će uskoro svi na setu shvatiti da je potpuno netalentirana i da je varalica. I nije jedina. Istu priču javnosti su ispričale i njezine kolegice Kate Winslet, Emma Watson, Lupita Nyong'o, Meryl Streep, Natalie Portman, Tom Hanks, Lady Gaga...
"Napisala sam 11 knjiga, ali svaki put pomislim: 'Oh ne, sad će saznati. Sve sam uspjela prevariti, ali sad će me otkriti", izjavila je svojedobno književnica Maya Angelou.
"Činjenica da se neke vrlo poznate i uspješne osobe također bore sa sindromom varalice kod većine ljudi izaziva čuđenje i nevjericu. Nekako smo skloni misliti da vanjska priznanja i nagrade mogu nadoknaditi unutarnji osjećaj neadekvatnosti. Nažalost, to nije tako. Naime, pohvale, napredovanja, pa čak i slava i uspjesi na svjetskoj razini utječu na samopoštovanje, ali ne čine ništa za našu samosvijest. Samosvijest i samopoštovanje su dvije različite stvari. Samosvijest je povezana s našim osjećajem vlastite vrijednosti bez obzira na to što i koliko postižemo, to je uvjerenje da mi imamo vrijednost kao ljudska bića već samim time što postojimo. Ona se razvija kroz naša rana iskustva u kojima smo viđeni i prihvaćeni od strane nama bliskih osoba baš takvi kakvi jesmo.
S druge strane, samopoštovanje je vezano uz naše uvjerenje o tome koliko smo sposobni i kompetentni u različitim životnim područjima, u čemu smo dobri, a u čemu loši. Osobe koje nemaju razvijenu samosvijest, ali imaju 'nabildano' samopoštovanje možemo usporediti s napuhanim balonom koji je iznutra zapravo prazan i svaka ga, pa i najmanja iglica u obliku dobronamjerne kritike može probušiti. Takve osobe često govore o unutarnjem osjećaju praznine, o 'rupi bez dna' koja kao da guta svako iduće priznanje, svaku iduću pohvalu.
Odrastanje u obiteljima u kojima smo bili izloženi tjelesnom i/ili psihičkom nasilju, zanemarivanju i zlostavljanju u pravilu rezultira introjiciranjem niza toksičnih poruka o sebi, drugima i svijetu. Visokokritična i kompetitivna ili prezaštićujuća okolina također je plodno tlo za razvoj ovog sindroma. Općenito govoreći, možemo reći da kada naše potrebe za prihvaćanjem i pripadnošću nisu bile zadovoljene, razvijamo bazično uvjerenje: 'Ja nisam vrijedan/a'", objašnjava Andrea Gerčar.
Postoji još jedan zanimljiv podatak o sindromu varalice, a taj je da od njega češće pate žene. Cijeli pojam skovale su dvije psihologinje, Suzanna Imes i Pauline Rose Clance, koje su 70-ih provodile istraživanje u kojem je sudjelovalo 150 visoko uspješnih žena.
"Rezultati su pokazali da sudionice, unatoč brojnim profesionalnim priznanjima i postignućima, i dalje osjećaju da svoj uspjeh više mogu pripisati sreći i slučajnosti, nego svojim stvarnim sposobnostima. Imes i Rose Clance objasnili su takve rezultate rodnim stereotipima i ranom obiteljskom dinamikom. Daljnja istraživanja pokazala su da se sindrom varalice javlja i kod muškaraca i kod žena, u različitim zanimanjima, kulturama i kod osoba različitih razina postignuća. Međutim, sudeći po dosadašnjim rezultatima, čini se da je sindrom varalice ipak u prosjeku nešto jače izražen kod žena.
Rekla bih da to nije nimalo iznenađujuć podatak s obzirom na suvremeni pritisak koji se stavlja na žene i u kojima se od njih očekuje da paralelno budu uspješne poslovne žene, brižne majke, podržavajuće partnerice, da brinu o kućanskim poslovima, da se pri tome redovno bave tjelovježbom i zdravo hrane, da što duže ostanu lijepe, mlade, vitke i privlačne, da se aktivno bave nekim hobijem I budu kreativne, a pri tome ostanu i duhovite, vedre i optimistične.
Naročito su ranjive žene na vodećim pozicijama, jer su predrasude prema ženama menadžericama još uvijek jako prisutne u društvu, da ne govorimo o činjenici da su žene na visokim pozicijama nažalost još uvijek znatno slabije plaćene nego njihovi muški kolege. Sve to pokazuje nam koliki utjecaj i samo društvo može imati na razvoj nesigurnosti u vlastite sposobnosti", kaže Gerčar.
Pa, kako si onda pomoći? Kao i uvijek, psihologinja kaže da je bitno prvo prepoznati problem, a zatim probati razgovarati s bliskim osobama o tome što nas muči i kako se osjećamo.
"Iznenadili bismo se kad bismo znali koliko uspješnih, inteligentnih osoba iz našeg privatnog ili javnog života dovodi u pitanje svoje sposobnosti, vještine i znanja. Neke statistike pokazuju da se čak do 70% populacije suočava s ovim sindromom barem do neke mjere.
Sindrom varalice nije nešto čega se možemo riješiti preko noći, zato je važno strpljenje i upornost. Umjesto usmjeravanja na pronalaženje protuargumenata kojima ćete pobiti riječi svog unutarnjeg kritičara, radije se usmjerite na bolje upoznavanje samih sebe – svojih želja, potreba, vrijednosti. Što vi budete imali jasniju sliku o sebi, to ćete se bolje osjećati u vlastitoj koži, to ćete sigurniji biti u sebe i manje ćete se osjećati kao uljez. Možda ovo isprva zvuči nelogično, jer osobe koje pate od sindroma varalice misle da ako bolje upoznaju sebe, tada će vidjeti da je to kako se osjećaju iznutra – manje sposobno, kompetentno, zaslužno od drugih – zapravo istina.
No upravo suprotno – budući da se sindrom varalice javlja kao posljedica usvajanja negativnih poruka koje smo tijekom života dobivali od nama važnih ljudi, nužno je preispitivanje tih uvjerenja kako bismo se vratili sebi. Važno je podsjećati se da samo zato što se osjećamo manje kompetentno, ne znači da je to i istina", poručuje psihologinja.
