Čitala sam nedavno fantastičan prvi roman jedn-og/-e transrodn-og/-e autor(ice) (nemam pojma kako se pravilno (trans)rodno prilagođavaju ni pridjevi ni imenice ni zamjenice, stoga ću umjesto ovog meni nejasnog rodno-gramatičkog kaosa nastaviti u ženskom rodu jer bih rekla da bi i autor(ica) to preferirala; ona se, osim u svom tijelu, nikada nije osjećala ugodno ni u svojem rodnom mjestu u nekoj britanskoj vuko*** (citatna referenca na autoričinu neljubav prema istome) ni u Londonu kao svojem odabranom gradu, ali piše da se osjećala ugodno nepripadajuće u San Franciscu, New Yorku i Mexico Cityju u kojima je kasnije živjela.
Sviđa mi se kako je i duhom i tijelom prepoznala ugodu nepripadanja i u njoj našla neko pripadanje. Kod mene je stvar drugačija - ja baš utjelovljujem onu islandsku lingvističku postavku gdje ista riječ znači i "dom" i "svijet", ovisno o tome koristi li se u ženskom ili muškom rodu. Često kada putujem ja nađem svoje (žensko) mjesto, osjećam da pripadam u neke magične (tuđe) svjetove. U posljednjih desetak godina otkrila sam nekoliko takvih u Europi u kojima je divno provesti vikend, ali zapravo ostala bih živjeti tamo, pristala bih da mi svaki od njih bude dom, jer je svaki od njih poput (komadića) raja na zemlji.
Prošle godine tražila sam tako neko magično mjesto za proslavu svog Velikog rođendana (jednog od onih na kojima mi se ljudi čude i malo su sablažnjeni da imaju prijatelje/poznanike tih godina ako su oni u tridesetima, ali i dalje u godinama u kojima mi je danas žena tu na mom otoku rekla - "evo došla je CURA po ključeve") i nekako su mi išle na živce bahate cijene aviokompanija i odlučila sam se da nećemo na long distance trip, a imam prijatelja koji uređuje masseriju u Puglii i koji me već godinama zavodi tom connoisseurski popularnom destinacijom pa je na Pugliu pao odabir za jedan Indian summer (što, u tim mojim godinama, puno bolje zvuči nego "bablje ljeto") slavljenički road trip.
Kako je njegovo imanje još u bauštela chic varijanti, odlučili smo uz njegovo gostoprimstvo kombinirati još nekoliko lokacija u Puglii. Pa je za taj Veliki dan odabir pao na jedan dvorac - Castello Elvira. U mojim obiteljskim pričama pojavljuje se i neka plava krv (kao i jedan dimnjačar), a ja sam 100% sigurna u taj aristokratski background jer ja se tako ugodno osjećam u dvorcima i castles i castellos i chateaus. No, odsjedanje u tim plavokrvnim građevinskim ostavštinama zna biti tricky - spavala sam u dvorcima u kojima sam dobila kožnu bolest od vlage i u onima u kojima sam uzdisala od sinestezijske ugode, bilo je onih u kojima je toliko škripalo i lupkalo i kao da je cijela zgrada stenjala od starosti i užasa da sam bila sklona povjerovati u duhove i onih u kojima sam bila uvjerena da sanjam neki prekrasan san i na javi. Ovo prvo mjesto na popisu mojih europskih rajeva očaralo me u posve adekvatno aristokratskom poimanju nomenklature "dvorac":
Castello Elvira
Kao i svaki pravi dvorac, i ovaj je satkan od mnogih priča. Pripovijest odakle mu ime iznimno je tragična i uključuje djevojčicu Elviru koja se otrovala gljivama, ali meni su bile zanimljivije one iz recentnije povijesti koje objašnjavaju eklektično romantično uređenje interijera s unikatnim slikama i skulpturama, kao i privatno kino. Uvijek sam smatrala da je čovjek onoliko bogat koliko u životu ima prijatelja pa sam ja uistinu bogata jer imam i prijatelja čiji je prijatelj Harvey B. Brown, jedan od dvojice vlasnika Castello Elvire. Harvey je beskrajno dragi genijalac koji je režirao, menadžerirao, kreirao s Eltonom Johnom, Bryanom Ferryjem, Georgeom Michaelom radeći za njih, kao i surađivao s brendovima poput Moschina ili Karl Lagerfelda. Dvorac, koji se iznutra čini kao čarobna kombinacija seta holivudskog filma iz pedesetih, britanskog pop arta uz malo aristokratske opulentnosti i nekih marokanskih kolorističkih utjecaja, smjestio se u nepreglednim hektarima nasada maslina i limuna. Ne treba propustiti aperitivo koji se poslužuje na krovu dvorca svaki dan od 18 do 20 sati, iako sam se ja mogla ušuljati na krov bilo kada...
Clos Marcamps
Neki put stvarno sama sebe impresioniram mjestima koje nađem i pretvorim u svoj privremeni dom. Ona su razlog zašto jako volim hotele i nemam nikakav problem živjeti iz kofera. Clos Marcamps je jedno takvo mjesto, 30-ak minuta vožnje od Bordeauxa i Saint-Émiliona, smješteno u nekadašnjoj lovačkoj kući iz 19. stoljeća koja je preuređena u šarmantni luksuzni bed & breakfast. Volim mjesta koja očaraju toliko da sve koji tamo borave začaraju tišinom i mirom pa svi govore malo i ispod glasa, smiju se mirno i od srca, piju vino na travnjaku s pogledom na bazen i staro veliko drveće. Voljela bih da me ekipa divnih domaćina poželjela posvojiti da se mogu redovito vraćati u taj elegantno ruralni dom...
Palau Fugit
Iako sam živjela u Barceloni i istražila dobar dio Katalonije, nikada do prošlog ljeta nisam bila u Gironi. Girona me oduševila i gastronomski, posebno sladoledima jednog od "tromišlenske" braće Roca, srednjovjekovnom arhitekturom i Eiffelovim crvenim mostom, ali Palau Fugit me doista ostavio bez daha. U kamenoj uličici koja se penje prema katedrali iza jednih velikih drvenih vrata sakrila se palača iz 18. stoljeća u kojoj su arhitekti pri renovaciji ugodno sljubili povijesno i moderno. Kreveti su nevjerojatno udobni, vrt je egzotičan kao da je u Maroku, svaka čaša, ogledalo, materijal toliko su pomno birani i usklađeni i koloristički komplementarni da sam imala osjećaj da sam u svakom trenu u scenografiji nekog filma. Iako nam vrijeme uvijek bježi (referenca na ime palače), ovdje sam provela neke trenutke u kojima je vrijeme od ljepote stalo...
Bernadet
Kad Bernadet ne bi bio u Alaçatıju u Turskoj, mislim da bih napravila sve što je u mojoj moći da živim tamo. Bernadet je vlasništvo jedne divne kozmopolitske obitelji kojoj me u posjet na jedan vikend odvela moja prijateljica, slavna glumica, verzija turske Kate Moss (i izgledom i životnim stilom) na pop up opening jedne slavne istanbulske grill taverne. Znam da je to deskriptivna floskula, ali Bernadet je uistinu skriveni raj sagrađen oko drveta starijeg od 1000 godina u malom pitoresknom selu Alaçati na poluotoku Çeşme na Egejskom moru oko sat vremena vožnje od Izmira. Sve sobe gledaju na tirkizni bazen i prekrasan vrt u središtu imanja; hotel ima sobu za jogu, malu knjižnicu (jedno od najdivnijih mjesta na svijetu), kao i radionice za izradu nakita i skulptura. Drago mi je da me ovaj tekst podsjetio da moram čim prije ponovno onamo navratiti...
La Subida
Mislim da je La Subida najmirnije mjesto koje znam. Možda je to zato što u La Subidu dolazimo već godinama početkom siječnja kada u njihovim kućicama u prirodi osim nas eventualno budu još jedni gosti. Ali mir La Subide je više neka feng shui stvar nego puko odsustvo ljudi (iako je i ono nekada divno). Moja omiljena kućica ima kuhinju i dnevnu sobu s kaminom u prizemlju i spavaću sobu i kupaonicu s velikom jacuzzi kadom na katu iz koje se čini kao da spavaš, ili da se kupaš, u kućici na drvetu. La Subida je mjesto koje djeluje poput sredstva za smirenje za loše siječanjsko vrijeme i jedno je od mojih omiljenih mjesta za kasne doručke i čitanje uz vatru dok vani kiša pretvara okolicu u ružno blato, a ja se smiješim jer mogu nastaviti čitati u miru...
Castello la Leccia
Toskana mi je jedno od najmilijih mjesta, koje smatram drugim, trećim, četvrtim ili ne znam kojim domom. Dom ću zapravo za potrebe ovog teksta definirati kao mjesto na koje se redovito vraćam. Jedno od njih je Castello la Leccia. Nekad mi se čini da je ondje gotovo dosadno od savršenstva, ali potom se sjetim da je to samo iz pomanjkanja navike da je u nekom hotelu uvijek sve čisto i prekrasno, da su svi uvijek beskrajno ljubazni i da je na svaki upit i zahtjev uvijek moguće naći neki "da". Ovog proljeća vratili smo se neplanirano u ovaj naš dom u Chiantiju jer je jedan toranj, dio jedne utvrde u Toskani koji se meni godinama u prolazu činio kao mjesto iz snova za odsjesti, ispao hladan poput katakombe. Castello je zapravo obnovljeno srednjovjekovno mjestašce i dvorac iz 11. stoljeća s privatnom kapelicom, ekološkom proizvodnjom vina i maslinovog ulja, panoramskim bazenom na brežuljku s kojeg puca pogled na tornjeve San Gimignano. Mislim da bih se mogla zamisliti da se svaki dan vraćam kući kroz zeleni tunel obrubljen stoljetnim hrastovima i čempresima...
Brody House
Vlasnik Brody Landa, niza unikatnih hospitality projekata u Budimpešti, jedan je cool Britanac koji me jednom "oteo" usred noći na biciklu kako bi mi pokazao palaču u Budimpešti što ju je upravo krenuo preuređivati i u kojoj je u ogromnu plesnu dvoranu, posve u građevinskom kolapsu, postavio bijeli klavir kako bi uživao u akustici mjesta dok se majstori još ne prime posla. Njegov Brody House najljepše je boemsko mjesto na kojem sam ikada bila. Svaku sobu koncipirao je i uredio drugi umjetnik i gotovo svaki detalj sobe je unikatno izrađen ili pronađen na očito nekom genijalnom buvljaku. U Brody House idem već toliko dugo i redovito da je posve legitimno da to smatram svojim domom u Budimpešti (a i imam nešto mađarske krvi, pa i tu ima neka veza)...
