Kada se govori o spisateljicama koje su vrijedne naše pažnje i vremena, vjerojatno se čuje i ime Delphine de Vigan. Ona je poznata, voljena i čitana s razlogom: hrabro se poigrava strukturom, kvalitetno i duboko pretvara u pitko, u snazi emocije vješto izbjegava patetiku, a njeno pismo jedno je od onih koja ostavljaju dojam da stranice teku same od sebe. Što najčešće znači upravo suprotno – da iza njih stoji gomila stvarateljskog „građevinskog” posla.
Nije tajna da ljude najviše privlači ono što je provjerljivo; ono što se "zaista dogodilo". Dodajte bilo kojem filmu telop na kojem piše "snimljeno po istinitim događajima" i garantirano će pobuditi veći interes. Slično vrijedi i s romanima: zato svijet i ludi za autorima kao što su Karl Ove Knausgaard, Marguerite Duras i Sylvia Plath. Iz nekog razloga od svijeta fikcije, u koji smo kao mali bježali od stvarnosti, inzistiramo da bude upravo to - zbilja. To je proslavilo i Delphine de Vigan: 2001. pod pseudonimom Lou Delvig objavljuje roman "Dani bez gladi" kojim tematizira vlastitu borbu s anoreksijom. Od tada se ne prestaje poigravati apetitom svojih gladnih čitatelja. Fikciju miješa s autobiografskim elementima, podsjećajući konstantno na to da stvarnost prestaje biti stvarnost te sekunde kad se dotakne papira i olovke. Kruna takvih njezinih eksperimenata roman je "Prema istinitoj priči", u kojem protagonistica nosi njeno ime i živi u njenom gradu, ali taman kad čitatelj zaneseno pomisli da je "sve skužio", ona iznenađuje preokretom koji ostavlja bez teksta. Pročitate knjigu, zatvorite je, kažete – „Čekaj, što?!” - i otvorite je opet.
No, formu na stranu. Ono u čemu spisateljica ustraje u svim svojim djelima je sirova, zgusnuta, kompaktna emocija, kojoj pristupa odvažno i ratoborno. Takvu publiku i traži: onu koja se ne libi pogledati vlastiti odraz u zrcalu i suočiti se s onime što vidi. Njeni su romani izuzetno antropocentrični. Zanima je ono čovjeku inherentno, ono što nas čini onime što jesmo; zanima je ogoljeno tijelo i ranjiv pogled. Skočit će u prazno znajući kakve rizike to sa sobom nosi, a nagnat će čitatelje da učine isto. Svojim romanima gleda smrti u oči – i ne boji je se.
Relaksacija koju donosi njezino pismo nije ona koju biste dobili gledanjem neke romantične komedije ili odlaskom na kavu. Više podsjeća na sat vremena kvalitetne psihoterapije i oslobađajući osjećaj koji slijedi nakon nje. Ako vam se ulazi u klinč sa samima sobom, preporučujem da počnete od romana „Odanosti” ili „Zahvalnosti”. S tehničke strane, kratki su, pitki i stanu u jedan vikend. S umjetničke, riječ je o pravim malim draguljima bogatog sadržaja.
"Odanosti" prate Thea, dječaka s kojim nešto nije u redu. Priča je pripovijedana iz više perspektiva koje zajedno tvore impresivan mozaik. O Theu ćemo slušati iz usta njegovog najboljeg prijatelja, njihovih majki i učiteljice. Knjiga će vas nagnati na snažno poistovjećenje i blago podsjetiti na onu poznatu Tolstojevu: „Svaka je nesretna obitelj nesretna na svoj način.” Međutim, drugu polovicu tvrdnje, da je svaka sretna obitelj sretna na jednak način, vješto propitkuje. Postoje li uopće sretne obitelji?
Ni "Zahvalnosti" se ne dotiču lakših tema: de Vigan se suočava s fenomenom koji ljudi često izbjegavaju, a svakodnevno je prisutan; koji je previše bolan i previše blizak svakome od nas, a svi od njega bježimo - pokušavamo ga na razne načine zaobići ili prevariti. Taj fenomen je starost. A sa starošću i smrtnost, prolaznost, posljednji oproštaj. Treba li naglasiti da će vas roman vjerojatno izbaciti iz zone komfora? Ali nećete mu zamjeriti, jer samim naslovom sugerira svoju glavnu poantu. Taj bliski susret sa smrću koji čitatelj doživi prilikom hvatanja u koštac s ovim romanom podsjetit će ga na to koliko je život dragocjen. Satkan od malih trenutaka, dragih ljudi i intenzivnih osjećaja, ni ne treba biti nešto više od onoga što jest, da bismo ga cijenili, pazili, mazili i guštali u njemu.
