Čeka nas navodno kišovit vikend. Energije će ohanuti, kažu ovi koji misle da ih znaju interpretirati. Neki Merkuri će valjda isto smanjiti sa svojim utjecajima – ta, produženi je vikend! Trebamo se odmoriti, ili se barem početi učiti opuštati i odmarati. A gladni smo ljubavi. Jeste li i vi to primijetili ili ja tek "projiciram" svoju "frku" u druge ljude? Bilo kako bilo – knjiga je uvijek dobar suputnik, u barem kratkom bijegu od histerije svakodnevice, loših vijesti, stalnog skrolanja i drugih adiktivnih praksi koje smo preuzeli i nismo propitali, a koje nam uvelike narušavaju kvalitetu života. Knjiga kao sedativ. Knjiga kao antibiotik. Knjiga kao Ljubavnik. Eto, rješenja!
Za ovaj vikend vam predlažemo magično djelo velike Marguerite Duras "Ljubavnik". Napisala ga je u kasnoj životnoj dobi. Autofikcija, autobiografija - kako god htjeli opisati taj roman, nedostatno je. Ono je možda kruna ženske ispovjedne proze koja je otvorila niz pitanja: odnosa prema traumi, odnosa spram (ženskog) alkoholizma, propalih ljubavi, nesretnih prošlosti koje nikada više nećemo moći prevesti niti u jedan drugi kod. Bila je to njezina intimna priča, fikcijski nužno fabricirana, a postala je priča svih nas. Kada se taj Netko nama javlja? Koliko zapravo možemo voljeti? Gdje su naši stvarni kapaciteti... za Ljubav? Što ako On nazove pred kraj života? I svog, i tvog? Probat ćemo vas "navući" ovim ulomkom s početka romana.
"S osamnaest godina već je bilo prekasno. Između osamnaeste i dvadesetpete moje je lice otišlo nepredviđenim smjerom. S osamnaest sam ostarjela. Ne znam je li tako u svih, nikad nisam pitala. Čini mi se da su mi pričali o tom naglom naletu vremena koji vas ponekad pogađa dok prolazite onu najraniju, opjevanu životnu dob. To je starenje bilo naglo. Vidjela sam kako zahvaća crte moga lica jednu po jednu, kako mijenja odnos među njima, kako čini oči većima, pogled žalosnijim, usta određenijima, kako žigoše čelo dubokim borama. Umjesto da ga se plašim, ja sam, naprotiv, starenje svojega lica promatrala sa zanimanjem kakvim bih na primjer čitala neku knjigu. Znala sam da se ne varam, da će se to starenje jednoga dana usporiti i krenuti uobičajenim tijekom. Ljudi, koji su me upoznali kao sedamnaestogodišnjakinju prilikom mog putovanja u Francusku, bili su začuđeni kad su me vidjeli dvije godine poslije, kao devetnaestogodišnjakinju. To lice, novo, njega sam sačuvala. To je moje lice. Ono je, naravno, još više ostarjelo, ali srazmjerno manje nego što bi trebalo. Imam lice izbrazdano suhim i dubokim borama, ispucalu kožu. Ono nije oronulo kao neka lica profinjenih crta, sačuvalo je iste obrise, ali njegova je tvar razorena. Imam razoreno lice.˝
Jesmo uspjeli u nagovoru? Vjerujemo da jesmo. Trk u knjižnice, knjižare, kod prijatelja, mama, baka – netko ovu knjigu sigurno ima!
