U situaciji u kojoj smo se morali distancirati od drugih kako bi kroz solidarnost spriječili širenje koronavirusa najteže nam je padala izolacija, odvojenost od drugih i pitanje što raditi u svoja četiri zida. Potres koji je zadesio sjever Hrvatske, a u kojem je najviše stradao Zagreb, nam je sve te probleme na trenutak stavio u drugi plan, još smo više postali svjesni da nam se život u jednom trenutku može okrenuti naopačke i neke stvari, doslovno i figurativno, nam više nisu bile toliko važne.
Iz svog tog stresa i promišljanja rodila se ideja o akciji #mojpogled. Trebala je to biti sjetna fotografija iz doma, iz karantene, s pogledom kroz prozor na "slobodu", na prirodu, na grad, na sve ono čemu se radujemo u budućnosti. Ipak, nakon što nam se dogodio još jedan stres, želimo pokrenuti dublji razgovor, onaj o novom pogledu na život, na to što nam je važno, na pomirenje i opraštanje, ali i na razgovor o tome što nam u ovim danima drži entuzijazam, tko ili što nam budi nadu u bolju budućnost i kako sami sebi, ali i drugima, olakšavamo teške trenutke.
Zato vas pozivamo da uz #mojpogled na Instagramu podijelite fotografiju vašeg pogleda iz stana, vašeg mirnog kutka u domu, stvari koja vas umiruje, osobe koja vas "drži" kroz sve - bilo što što vam u teškim trenucima daje osjećaj mira. Pozivamo vas na razgovor i na dijeljenje – strahova, ali i načina suočavanja s njima, priča iz izolacije i smiješnih anegdota jer dobrodošao je i humor - kažu da se s njim sve lakše preživi.
S vama smo podijelili naše poglede, naša razmišljanja i naše smiraje, nakon potresa i u izolaciji, kad ostajemo doma za sebe, za svoje i za vas. Pridružite nam se u akciji, pokrenimo razgovor na Instagramu, budimo si podrška kroz #mojpogled #ostajemdoma i #ggpozitiva.
Vedrana Čarapović Propadalo nam piše iz svoje perspektive:
Priželjkivala sam snijeg cijelu zimu. Uz obavezni scenarij svih neodoljivo sladunjavih filmova, okupljanje obitelji i prijatelja uz kamin, krčkanje vatre i smijeh. Uskoro sam upala u gravitaciju svakodnevnog stresa, uvjerena da je to kako svi mi živimo potpuno normalna stvar. Zima je prošla, proljeće nisam stigla dostojanstveno dočekati. Hipnotizirani poput zombija jutrima napuštamo vlastite stanove i obitelji, bauljamo s mobitelima priljepljenim uz lubanju, glave nam ulaze u ekrane i laptope, kralježnice su nam iskrivljene i ne postoji nikakav, baš nikakav prostor slobode u nama… Mi živimo u zatvorima koje smo sami kreirali, uvjereni da je to život. Za to vrijeme naš život samuje u nekom međuprostoru i čeka da ga se sjetimo.
Sad imam scenografiju iz svojih fantazmi. Snijeg u proljeće. I onu iz SF filmova. Potpuna izolacija od vanjskog svijeta. Moja duboka mantra kaže: sve ovo se događa za neku bolju i drugačiju budućnost. Egzistencija i priroda znaju bolje. Vrijeme je za pauzu. A u toj pauzi nitko nam ne može oduzeti smijeh, kreativnost, povjerenje, prijateljstvo ili ljubav. U situaciji kada #ostajemo doma važno je biti toga svjesan. I važno je poštivati upravo ovu realnost koja nam se događa. Zato podršku i dobru energiju svakodnevno ( uz svoju obitelj i prijatelje) dijelim sa svojim malim plemenom, svojim divnim kreativcima. Mi znamo da ćemo izdržati i da ćemo iz ovoga izaći kao jači, svjesniji, plemenitiji, solidarniji i bolji ljudi.
Veselim se svim pogledima koji nas čekaju. Do tada imamo ove virtualne, i našu gg destinaciju gdje se svakodnevno trudimo producirati dobar, zanimljiv i pozitivan sadržaj i to uz lavine smijeha cijelog gg tima. Smijeh je naša najbolja terapija, a GG portal vas instant skida s frekvencije straha i vraća najljepšim i najboljim izdanjima samih sebe.
Srđan Sandić kaže:
"Pogled s (mog) prozora nudi ništa. Ja kao dio tog pogleda osjećam prazninu i nemoć. Inače (taj pogled) nudi: zgodnog susjeda koji prešetava svog psa, nudi gospođu opernu pjevačicu u mirovini koja tri put dnevno šeta:od kafića do dućana, kolegicu glumicu koja i da padaju sjekire nosi sunčane naočale, lokalnog freaka koji mislim da nešto dila. Operna pjevačica je sređena, kosa joj je uvijek isfenirana, ima budan pogled i svako jutro kada ju vidim, pomislim:“Moja gospođa je doručkovala i tako ću jedan dan i ja, svaki dan ću doručkovati. Obećajem sebi!“Nadam se našem ponovnom susretu, nedostaje mi i freak. Malo prije su se prešetali policajci i čovjek koji trese mrvice za golubove. Uvijek sam se bojao suženog života, a sada se s tim moram suočiti. I ti, skupa sa mnom. Nije zbog toga lakše, samo je tako. "A to ti je tako" – uvijek nadmeno duhovito kažu Splićani. Volim se sjetiti toga. Oprostite na patetici, ali to vam je tako."
Lea Ladišić:
"Zašto ne izvući nešto pozitivno iz loše situacije? Na raspolaganju nam je dodatno vrijeme koje dugo nismo imali pa ga treba kvalitetno iskoristiti. Počet ću s vježbanjem, čitanjem one knjige koja dugo stoji na polici i s obnavljanjem starog hobija. Oduvijek me smirivalo crtanje, no nekada prije sam ga odlučila zapustiti. Zato izolaciju shvaćam kao restartanje, pa se i crtanju vraćam kao kreativnoj terapiji. Ono me smiruje, smiruje me i Muci s kojom se u izolaciji intenzivno družim – i chill smo obje."
Nikolina Krznar:
"Ljepota je u jednostavnosti – rečenica je na papiru koji uokviren stoji na polici mog stana u Zagrebu. Okvir je s tom rečenicom došao i ostao iz čiste lijenosti da odaberem fotografiju koja će tu floskulu zamijeniti. Danas te jednostavne riječi imaju posebnu težinu i omiljen su dio stvari na toj polici na koju mi pogled često bježi. Možda smo shvatili da na neke stvari ne možemo utjecati i da ih ne možemo planirati, ali zar nismo istovremeno shvatili i koliko su neke stvari, oko kojih smo gubili živce i sate, zapravo nebitne. Ovo je pravo vrijeme da si odredimo nove prioritete, da promijenimo pogled na život. I da priznamo da je okej što mi kaktus izgleda kao čudovište iz Loch Nessa."
Ines Madunić:
"Živim na rubu grada, visoko, peti kat, pa vidim horizont. Svaki dan gledam zalazak sunca. To me uveseljava gotovo jednako kao i pogled prema dvorištima mojih susjeda. Imam savršen pogled na njihove balkone i sada prazan vrt, u kojem su vikendima uvijek roštiljali s prijateljima. Magnolija im je počela cvjetati, ali ne bi bilo pristojno da vam ju pokažem. Uveseljavaju me i moje biljke, okružila sam se njima, daju mi nadu. Ljepše mi je i lakše uz sve to zelenilo, sav taj život koji gomilam u ovom malom stanu. Čekam da magnolija dođe do punog cvata i da drveće u mojoj ulici razlista. Čekam da se brinem hoće li neka od mojih biljaka uvenuti ili će joj pasti listovi kad odem u Požegu kod roditelja na produženi vikend. Neke od njih jako su osjetljive, treba ih zalijevati svaki dan."
