Restoran Selfie nalazi se u Moskvi, na drugom katu luksuznog trgovačko-poslovnog centra Novinsky, u sjeni jednog od sedam impresivnih nebodera popularno zvanih ''sedam sestara''. Otvara ga prostrana i raskošna kuhinja slavnog talijanskog dizajnera Andrea Viakava. Velike staklene stijene osvjetljavaju prirodnim svjetlom nemali restoran od 140 sjedećih mjesta, dok se Chef's table nalazi tik uz kuhinju, kao drugi kuhinjski pult.
Chef restorana, Anatoly Kazakov velika je kuharska zvijezda i izvan Rusije s obzirom na to da se restoran Selfie posljednje tri godine nalazi na listi najboljih restorana svijeta prema prestižnom popisu The World's 50 Best Restaurants i trenutačno je na 65. mjestu. Ovdje su često i rado viđeni brojni supermodeli, kao i imućni oligarsi, a u isto vrijeme okupljaju se pravi foodiji, gastro zaljubljenici u modernu rusku kuhinju.
Danas 37-godišnji Anatoly sanjao je karijeru kao profesionalni vaterpolist, no ipak se odlučio školovati za kuhara i svoju je karijeru gradio uglavnom u ruskim restoranima Most i Bon. Tek je nekoliko mjeseci proveo u Italiji u kuhinji kuharske legende Gualtiera Marchesija.
Je li prije bio 'selfie' ili Selfie teško je reći, no iste godine, 2014., otvara se restoran, a riječ biva uvrštena u Oxfordski rječnik. Kako god, ovo je mjesto idealno za ''opaliti'' selfie.
U restoran smo došli na prvi dan njegovog novog menija ''Sjeti se svojih korijena'' koji se ne odnosi samo na prošlost i gastronomsko nasljeđe, već i doslovno na korijenje brojnog povrća koje Anatoly koristi pri kreiranju svojih jela. Selfie je dio White Rabbit restoranske obitelji koja broji 23 restorana, a među njima je upravo "White Rabbit" 13. na listi najboljih restorana svijeta.
Anatoly kuha izvrsno, njegova su jela skladna, nadasve uzbudljiva i super ukusna. Koristi isključivo ruske namirnice, šireći neprestano mrežu lokalnih uzgajivača i strogo prateći sezonu. Kako ga poznajem već nekoliko godina, mogu reći da je neosporan njegov profesionalni napredak i, osim tehničke superiornosti, kuhanju je dao velik dio svoje osobnosti. Neprestano se educira i istražuje namirnice, pa nam je tako za svako pojedino jelo ispričao zanimljivu priču potkrijepljenu konstatacijama o njihovom povijesnom i kulturološkom podrijetlu, kao i integriranosti u rusku kuhinju
Na samom početku novog menija je podzemna koraba tzv. čepovača s repom i medom. Nevjerojatno da kombinacija ovako običnih namirnica može pružiti slasno zadovoljstvo i želju da se ovo jelo opet kuša. A tek čičoka s hrenom i morskim ježom. Slijede bijele šparoge s kavijarom i sirom, a zatim bijela repa s Jakobovom kapicom i butargom. Ekstravagantna igra sirotinjske hrane i guščje jetre savršeno funkcionira na tanjuru; crna repa s guščjom jetrom na raženom kruhu s medom od heljde, a odmah nakon stiže nam i korijen celera s rakovima i pireom.
Anatoly se s lakoćom poigrava naizgled nespojivim kombinacijama. Kao glavno riblje jelo dimljeni je som s mrkvom, kuminom i feijoom, egzotičnim voćem koje obožavam, a moja supruga ga koristi i u obliku parfema (da, doista postoji parfem na bazi feijoe). Glavno mesno jelo je janjeći jezik s pastrnjakom i pasjim trnom. Dokaz da je janjetina izvrsna i u ovako razigranoj formi.
Desert, naravno, ne odstupa od filozofije i koncepta pa tako kušamo savršeno pripremljen batat s domaćim svježim sirom i kiselim mlijekom, a zatim Lukastu kozju bradu, možda nekima manje poznata zeljasta biljka iz porodice glavočika koja se u Hrvatskoj rijetko koristi, u kombinaciji s feijoom. Izvrsno. Iskustvo koje bismo rado ponovili. Iako su cijeli meni pratila vina koja je sommelier sljubio za nas, poželjeli smo ući u atraktivni vinski ''podrum'' koji je zapravo velika staklena vinska vitrina u kojoj se nalaze stotine vinskih etiketa. Hrvatska vina, nažalost, ni ovdje nismo uspjeli naći za razliku od sveprisutnih slovenskih vina koja susrećemo po vinskim kartama najboljih svjetskih restorana. Vinska karta je opsežna i bogata te uz brojna ruska vina, naravno, sadrži birana imena francuskih i talijanskih proizvođača. Uglavnom su to renomirana imena koja Rusi još uvijek željno traže i mogu bez problema platiti. Ruska vina u isto vrijeme plijene pažnju i imali smo prilike kušati nekoliko hvalevrijednih.
Kroz veliki stakleni kubus restorana koji kao da se utapa dalje u prostranom parku i širokoj aveniji, gledamo snježne pahulje koje tiho uljuljkane tonu i ozaruju lica prolaznika. Kažu da je ovo jedna od najtoplijih zima u Moskvi. Restoran se opet puni novim gostima, besprijekorno dotjerane mlade žene sjedaju za okrugli stol, dok konobari odlažu njihove vrećice s netom kupljenom robom u luksuznom shopping centru u kojem se restoran i nalazi. Grlimo Anataloyja i puni dojmova istrčavamo iz Selfieja u noć koju sve više ovija snježna zavjesa.