Beč. Grad toliko čaroban da i komad običnog pohanog mesa pretvara u raskošan wiener schnitzel jedino je mjesto na svijetu gdje je mobitelom skladanoj i polarnom svjetlošću nadahnutoj simfoniji iskazana čast izvođenja na gala večeri, u jednoj od najstarijih europskih koncertnih dvorana. I nitko to nije doveo u pitanje.
Neupitno je bilo i da ćemo, kao desert nakon unaprijed dogovorenog ručka u jednom od navodno najboljih bečkih "šnicleraja" (jer se u najavljeni „obilan švedski stol“ nismo pouzdavali) naručiti "Apfelstrudel". Sve dok, prelistavajući jelovnik, kolega nije pomalo zgađeno uskliknuo: "Rigojanči! Odvratnog li imena", aludirajući na izvedenicu nepristojnog glagola u njegovu nazivu.
Ali "Rigo" je prezime, pokušala sam ga opravdati, a "rigojanči" jedan od ultimativnih kolača mojeg djetinjstva. Gotovo svake ga je nedjelje pripremala mama, za posebno bismo se dobrih dana "ogrebali" za njega u nekoj od gradskih kavana. No tad ga, u Rijeci, više nitko nije radio. Pa kako je onda dospio u Beč? I zašto je ovaj "bečki" tako tamno pozivajući kad su svi oni "riječki" bili bijeli ili s tek pokojim komadićem ribane čokolade?
Jer verzija ovog kolača ima koliko i navodnih mjesta njegova porijekla, no svi sudionici ovog "slatkog rata" slažu se oko priče o njegovu nastanku. Nevjerojatna je poput one o Sacher torti čijem je nastanku kumovala bolest glavnog slastičara pa je briga o slatkom završetku velikog banketa večer uoči njegova održavanja povjerena šesnaestogodišnjem šegrtu. Ipak, rigojančiju je kumovala – povijesna ljubavna priča između Clare Ward, kćeri bogatog američkog industrijalca i supruge osiromašenog belgijskog princa i Janosa Riga, najslavnijeg romskog violinista s kraja (pret)prošlog stoljeća.
Njih su se dvoje upoznali početkom devedesetih godina devetnaestog stoljeća kada je princ de Chimay, sit prigovora svoje prelijepe supruge koja se na seoskom imanju dosađivala (pa iz dokolice navodno bacala zlatnike kroz prozor dvorca i uživala gledati kako se seljani otimaju za njih), Claru odveo u grad, na zabavu za čiji se dobar "štimung" trebao pobrinuti Rigov orkestar. Strast između avanturama sklone princeze i miljenika žena rodila se, navodno, iste večeri, ona je uskoro napustila princa kojem je, nimalo bajkovito, nakon razvoda plaćala alimentaciju i naknadu za uzdržavanje i prepustila se boemskom načinu života. Divlje je plesala na Rigovim nastupima, a svoje je golišave fotografije prodavala iako joj novca nije nedostajalo. Glazbeniku, za kojeg se 1897. i udala, kupovala je skupe violine i financirala njihova raskošna putovanja po Europi za kojih su, od 1894. do 1896., boravili i u Rijeci gdje je Janči bio duša svake razuzdane gradske zabave.
Naravno, novinari onodobnog "žutog tiska" ekstravagantan su par pratili u stopu i da nije kolača kao vječnog dokaza posebnosti njihove priče, on bi bio tek kratkotrajna zabava dokone bogatašice, a ona još jedan u nizu njegovih trofeja. No, slastica koju je prema jednoj verziji napravio sam Rigo, ostala je za povijest i ušla u anale suvremene gastronomije."Probaj, taman je poput moje kože, a sladak poput tvojeg srca", navodno je violinist rekao svojoj ljubavi, ali možda je i sam bio svjestan prevrtljivosti ženskog srca jer iako se kolaču nije moglo prigovoriti zbog raskošnosti i punine, za ondašnje sladokusce "nije bio dovoljno sladak".
Danas se, kušali ga s kremom od tamne čokolade kao Bečani ili sa srcem od tučenog slatkog vrhnja i komadićaka čokolade kao Riječani, pitamo kako je ovoj poslastici ikad moglo "nedostajati slatkoće". Ali sada je neko drugo vrijeme, u modi su slastice sa zdravim, prirodnim zaslađivačima, a duboko proživljene ljubavne priče mijenjamo za instant doživljaje… Zaboravljeni pa nedavno opet oživljeni riječki kolač nije jedan od njih.
