Samoizolacija izvlači ono najbolje u nama, kaže internet, odnosno "vrelo pozitivnih misli" koje me neopisivo živciraju već punih godinu dana. Bit ćete više sa svojima, s obitelji, s djecom, posvetit ćete im se jer su do sad njihove duše patile za vama koji ste opsjednuti karijerom, novcima za otplatu kredita, i Sotonom, dakako – podsjećaju nas te "internet mudrosti". Kao majka koja radi od nultog dana djetetovog života, koja je već otplatila jedan kredit (onaj notorni u francima) i koja više od pola djetetovog petogodišnjeg života s tim prekrasnim djecasuzvonkaradost bićem živi sama (ako ne računamo desetogodišnjeg psa s prirodnim potrebama, a ja ga bogami, računam i to kao "otegnutu olakšicu"), mogu vam samo reći da mi nije trebala karantena niti lockdown pa čak ni polu-lockdown da se okrenem sa svojim desnim ramenom i shvatim kako moje dijete voli toplo kuhane obroke, oblikovanje made from scratch keksića koje (naravno!) neće pojesti već će plakati za Moto keksima koje vi ne možete kupiti jer su vas, zajedno s plodom vaše ljubavi stavili u samoizolaciju.
Bojala sam se godinu dana samoizolacije kao vraga: kad su nas prvi put zatvorili, a zagrebački zidovi su se još tresli u posttraumatskim trzajevima, pobjegla sam kod prijateljice koja živi u šumi i tjerala dijete na izoliranu šetnju svaki dan. Prijavila sam se za cijepljenje čim sam mogla. Napravila sam sve što je u mojoj moći da izbjegnem zatvaranje u stan, ali kako to obično biva u ironijskom obratu filma, ono je stiglo u fotofinišu, odnosno prošli tjedan. Odmah ću vas razočarati: nismo pronašle novu nijansu spiritualne povezanosti. Volimo se strastveno kao i danima kad ona smije ići u vrtić, igraonicu ili kod bake. Istina je, idemo si na živce malo više nego tim danima. Ali ono što smo otkrile je čar društvenih igara.
Nekad sam bila kraljica boardgameova: ali to je bilo vrijeme prije interneta, vrijeme kad je moj tata iz Trsta donio luksuzni Monopoly na talijanskom, pa je na pisaćoj mašini preveo upute i poput pravog inženjera ih zalijepio, da znamo što nam je kocka donijela. Bilo je to vrijeme kad smo tek otkrili Pictionary i kad su moji starci stres od rata liječili Ravensburger puzzlama od po 1000 komada i složene lijepili na karton pa na zidove dječjih soba. Tridesetak godina kasnije, ponovo sam zaigrala "Čovječe ne ljuti se" i tako jednostavnim pokusom dokazala da "krv nije voda" te da Lena jednako ne voli gubiti kao njezin ujak, a da je dekoncentrirana po pitanju pamćenja kao majka. Screen time se smanjio, a zajedničko iskustvo suza nakon gubitaka, ljutnje zbog pojedine figurice i veselja jer je baš naš tim pobijedio, vratilo me u vrijeme kad su karte, društvene igre i sve inačice koje uključuju i pantomimu bile ključni dio socijalizacije u parovima. Jeste li tim Canasta ili tim Belot? Jeste li dobri u objašnjavanju filmova ili sinonima? Crtate li poput Monike iz "Prijatelja"? Igrate li u paru sa svojim suprugom ili je to siguran put spavanju na kauču? Postoji li ta jedna prijateljica koja zna pogoditi što govorite svojim pogledom? Dok smo dočekivale ponoć koja oslobađa i označava kraj samoizolacije, moja kći i ja smo se posvađale oko bacanja kockica nad tablom Monopolyja. Ništa što jedan izlazak na svježi zrak i tobogan ne mogu riješiti.
