Zamišljamo, sjećamo se i režiramo san: Proljeće je (iako je i dalje hladnjikavo). Ipak, zagrijava se vrijeme. Sve buja i cvjeta. Naše emocije, također. Želimo rasterećenje, želimo ljepotu, želimo razbibrigu. Želimo doslovno – razbiti brigu. Stres je iza nas (nadamo se!), budućnost je pred nama – to znamo. Ovo "sada" nam je dovoljno. Na to pristajemo. Želimo da je tako – sada, ovo, ovdje – dovoljno! Ne žudimo ni za čim i ni za kim. Samo bivamo. Samo jesmo. Jedemo decentno pripremljene delicije, ne zamaramo se kako se zovu. Slušamo nove bendove čija imena ne pamtimo. Na sebi imamo novi miris kojim smo odlučili obilježiti 2021. godinu. Ljudi koje volimo su tu. Ne sanjarimo, upravo – živimo san.
Filmske su scene, glazba je Morricone. Tko drugi? Klasično je odijelo u igri. Vespe okolo jure, trube sviraju, glasno se psuje. Nebo je puno oblaka. Tlak je niži. Miriše voda užitka (acqua di gio!). Boje su intenzivne. Oko nas kao da hodaju modeli, ali ne hodaju – to su zadovoljni ljudi. Dobro. Slika kao svaka druga slika sretnijeg sna ili sjećanja na sretniju prošlost (dok čekamo budućnost!).
Pijemo Freixenet Prosecco DOC i Freixenet Italian Rose. Oni su pak pakirani u raskošne "dijamantne boce" te svojim izgledom, okusom i mirisom prenose ozračje i motive kultnog talijanskog filma "La Dolce Vita".
Sylvia, sjetimo se, u slavnom klasiku kaže da u životu voli tri stvari i zaneseno izgovori koje su (zamislimo i to!): ljubav, ljubav i ljubav. Duh Italije: strasti i veselja, nazdravljanja i dobrog provoda u trenutku će vam se vratiti u sjećanje, tijelo i duh će se zaveseliti. Osloboditi. Nasmijati. Dokolica je postala privilegija i želja zaposlenih u ovom trenutku naše povijesti. O njoj se sanja, nju se žudi. U dokolici ostvarujemo ono što ne možemo u strukturama naše često strogo definirane stvarnosti. S njom se približavamo idealu i stupnju slobode koji želimo. Kada dokoličarimo mi se zapravo igramo i zabavljamo, naš jezik postaje razigraniji.
Dokolica svakako ima veze s društvenim statusom. Ona je (kada je kvalitetna) podržana sigurnošću - kako ekonomskom tako i političkom. Dokolica je estetizirana, ona voli fine kauče, lijepe gradske i ine scenografije, voli čak i klimatski okvir koji je povoljan.
Povjerenje u privilegije dokolice podsjeća nas na to da život ne trebamo doživljavati kruto i fiksirano. Upravo nam je to i godina iza nas pokazala, trebamo znati uživati kad god se za to uspostavi adekvatna prilika. Vrijeme teče, a život odista može biti sladak ili slađi no što nekada jest. Pa, iako si trenutačno ne možemo priuštiti putovanje u Italiju i tamo uživati u "Dolce far niente", dokoličarenje donosimo sami sebi - uz aperitivo baš po talijanskoj mjeri gdje glavnu ulogu ima talijanski pjenušac prosecco. Za savršeno "putovanje" preporučujemo da uz Freixenet Prosecco servirajte dinju i pršut, a uz Italian Rose svježe jagode - i život je sladak.