Jessica Knoll, autorica knjige po kojoj je snimljen film "Najsretnija djevojka na svijetu" ("Luckiest Girl Alive") s Milom Kunis u glavnoj ulozi, glavnoj je junakinji upisala u sudbinu i vlastitu traumu i vlastiti način suočavanja s njom. Višestruko silovanje koje je proživjela u tinejdžerskim danima prvo je priznala terapeutu, a kasnije je imala poriv napisati priču o tome. Tako je nekako došlo do romana koji je postao predložak za zbunjujuću Netflixovu uspješnicu. Film je umjetnički potpuno šizofren: u prvih pola sata činit će vam se da gledate mješavinu "Gossip Girl" (američke teen serije o dramama privilegirane djece) i popularnog žanra lakog krimića sa zgodnim sociopatkinjama u glavnim ulogama. Većinu vremena pojma nećete imati što se zapravo tu događa: slatkasta, ali limitirano talentirana Kunis imat će vizije krvavih noževa i bucmastog djetinjstva, ali će u fokusu radnje biti njezin strah da će je savršeni svijet bogatog New Yorka prozreti kao lažljivicu koja je zapravo neka vrsta ženskog talentiranog gospodina Ripleya (s puno manje talenta, nažalost).
Nema toga što autori tu nisu ubacili: biranje savršenih poklona za savršeno vjenčanje, luđačko preuzimanje identiteta vlastite šefice, smanjivanje grudi jer prevelike nisu u modi u Hamptonsu, zaručnički prsten i želju za vlastitom karijerom koja se ne uklapa u brak u koji naša psihološki izazvana junakinja silno želi ući, jer će joj "tek on dati kredibilitet da ispriča svoju priču", a sve to komentirano kroz najgori off koji ste ikad čuli u životu. Ako se uspijete probiti kroz tih prvih 45 minuta u kojima su motivi sukreiranja nove stvarnosti nakon traumatične srednje škole razbacani otprilike kao motivi u zadaćnici osnovnoškolca, odjednom ćete se pronaći na ključnom dijelu filma koji je zgrozio mnoge gledatelje i izazvao niz kritika na Netlixov račun - iako je apsolutno najbolji dio filma. Nakon tog mučenja preludijem koji je istovremeno chic lit i njegov odvratno loš wannabe kritičar, ni od kuda, bez najave i upozorenja, slijede senzacionalno dobro snimljene i odglumljene scene grupnog silovanja tinejdžerke, koje izazivaju šok, nevjericu, mučninu ali i koje su važne i vrijedne jer uspijevaju opravdati postojanje ovog uratka posve nedoraslog temi kojom se bavi.
Film odjednom prestaje biti nejasan i slatkast. Pred vama je jezivi prizor zlostavljanja djeteta zbog kojeg su gledatelji inzistirali da Netflix doda upozorenje da ne samo da je sadržaj neprimjeren za određeni uzrast, već i da sadrži uznemirujuće i potencijalno retraumatizirajuće scene silovanja. Nakon tog prevrata odlažete kokice i prestajete skrolati Instagramom uz film. Odjednom shvaćate da je glavna junakinja tako nestabilna jer se nije suočila s traumom koja je prati u svemu što radi. Odjednom suosjećate, i odjednom razumijete značaj filma. Odjednom želite da film uspije - jer je važan i jer na momente savršeno točno prikazuje sve zablude društva o tome kako se silovanja događaju i kako bi se žrtve trebale ponašati nakon seksualne traume. Odjednom ćete filmu oprostiti sve slabe točke. Čak će vam se početi sviđati to što je seksualno zlostavljanje snimljeno u sapuničarskoj estetici jer široka publika ne mora uvijek gledati rumunjski novi val da bi razumjela kompleksnu psihologiju žrtava.
Žao mi je što moram reći da autori kasnije s pričom uđu u sto i jednu slijepu ulicu. Ubacili su tu i vrlo zanimljiv preokret o pucnjavi u školi koja je zamišljena kao osvetnički pohod (posve nejasnih motiva) za koji će dijelom biti optužena i glavna junakinja, motivacijske govore jednog od silovatelja (neloše, ali strašno loše oglumljeno i napisano), i dokumentarni film o događajima koji služi i kao poluga za otvaranje traume i kao mehanizam za konačno suočavanje s istom (strašno impotentno i iritirajuće, kao da nam nije dovoljan jedan loš film, nego se unutar njega moramo suočiti s još gorim). Tu je i neuspjelo vjenčanje, za koje je od početka jasno da neće uspjeti pa ne znam zašto nas s istim muče dva i pol sata, te esej u New York Timesu kojom Knoll zatvara krug sličnosti između sebe i glavne junakinje Ani.
Do tog trenutka ste toliko iscrpljeni tim lošim pokušajem slijedova visoke filmske kuhinje koji traje beskrajno, da progledate kroz prste i potpuno infantilnom veselju najboljih prijateljica oko objave članka u novinama, i samo se nadate da ne slijedi još jedan kraj nakon kraja, i da je Ani spašena, a Mila Kunis koja više ne mora glumiti duboke emocije - na kraju krajeva i da ste vi spašeni zajedno s njima. Kad Ani pošalje u neku stvar kučku na cesti koja njezine optužbe u jednoj od uvjerljivijih scena filma nazove "15 minuta slave", i vi ćete skakati od sreće, i zbog njene novopronađene sigurnosti u svoju priču, ali i zbog toga što je sada valjda konačno kraj. Zanimljivo je da unatoč kupusu koji su u umjetničkom smislu napravili, film funkcionira kao mainstreamovski prikaz borbe s traumom. Ani se opet može voziti podzemom do posla, a na putu do oslobođenja sve žene koje se voze s njom nosit će svoju traumu. Najbolji dio je onaj najbitniji, a to je jednostavnost prikaza seksualnog nasilja i težak proces prihvaćanja toga kao dijela identiteta, te otpuštanja traume i prokazivanja krivaca - a to su uvijek silovatelji, tko god oni bili, živi ili mrtvi. Ta vrijednost ovog filma nadilazi "Vrag nosi Pradu" estetiku, i čak ju, paradoksalno, iskorištava, privlačeći tako publiku koja će uz Vogue za siromašne duhom naučiti ogromnu lekciju o seksualnom nasilju.
