Jedna ju je hrvatska kritičarka nazvala mješavinom apsolutnog hita "Euforija" i drugog apsolutnog hita "Nasljeđe". U "Industriji" pratimo posebno okrutne glavne junake, koji su daleko od onih sapuničarskih dobrica koje smo nekada voljeli gledati kako pobjeđuju. Naprotiv, oni su narcistični sociopati, a to ni ne skrivaju. Okolina u kojoj žive i rade ne osuđuje ih, dapače, vrlo ih otvoreno podržava. Začuđujuć je taj momet hladnokrvnosti koji su autori serije uspjeli stvoriti: u poslovnom je svijetu sve moguće i sve dopušteno, poručuju sliježući ramenima.
Glavna junakinja doista pomalo zrcali Zendayu iz "Euforije", ne samo zato što je Afroamerikanka, već zato što je gonjena nekim dubokim unutranjim demonima koji ju tjeraju da se ponaša tako kako se ponaša (neću puno spoilati ako kažem - moralno upitno). Za razliku od "Euforije", gdje su problemi glavne junakinje pomalo crtićki pozicionirani u gubitak jednog od roditelja u tween razdoblju, izvorni problemi mlade Amerikanke Harper koja je fejkala svoj CV da bi dobila posao stažistice u fiktivnoj elitnoj bankarskoj kući nisu uopće prikazani u prvoj sezoni serije. Cijela prva sezona tipičan je BBC-jev odličan televizijski uradak koji je u pandemijskim godinama potpune pomame za serijama nekako ipak uspio ostati ispod radara. Ima tu i droge, i brutalnog seksa koji kao da nije čuo za #metoo pokret, ima tu i golotinje i drame, i egzistencijalnih pitanja poput klasnih razlika i identitetskih politika korporacija (i svijeta), ali je BBC jednostavno i dalje presuptilan u načinu snimanja svega što je danas trending (i neka je, ovo nije ironija, sav taj kompleksni užas na steroidima smo mi), pa je seriji trebala odlična druga sezona da dođe do word of mouth načina reklamiranja.
Naime, serija izgleda kao staromodna televizija, što znači da je snimljena prilično klasično, bez art house zahvata (kao u, primjerice, "We Are Who We Are"). Nema videospotovske stilizacije (kao u "Euforiji"), nema ni vizualnog koncepta (kao u "Nasljeđu" i zapravo većini današnjih uradaka). Nema čak ni voice overa, koji je odavno postao mainstream, nema ni popularnog obraćanja u kameru, nema cameo uloga. Nema ni velikih zvijezda. Samo dobra televizija. Nažalost, nije odlična: neki likovi kao da su smišljeni prije no što su se epidoze zaista počele raspisivati pa nisu ni sami znali što će s njima, a kada svi glavni junaci (SPOLIER ALERT!) dobiju posao na kraju prve sezone, u drugoj se dosta osjeti činjenica da zapravo ne postoji neki veći razlog zašto zapravo pratimo tu seriju.
Radnja je smještena u na prvi pogled vrlo neatraktivan milje: korporativni svijet bankara, koji najviše sliči onome kako mi, mali Perice koji o tome pojma nemamo, vidimo burzu. Sve je sivo, set je odvratno ružan jer se svodi na otvoreni prostor, čudnjikave kompjutore i telefone sa žicama, a glavni su junaci odjeveni u bezlična odijela i kostime. Ipak, ako date šansu prvoj epizodi "Industrije", nema šanse da ne pogledate cijelu sezonu i pol (druga se sezona trenutno prikazuje, a odluka o snimanju treće još nije donesena). U svom tom jednoličnom sivilu, junaci koji se bore za vlastiti probitak u mikrosvemiru o kojem većina ljudi iz vanjskog života nema pojma, zgrabit će vas za gušu ne zato što će razotkriti velike istine o korporacijskim nepravdama, već zato što odmah postaje jasno da se baš svaki poslovni "balon" temelji na ideji da je ono što se događa u njemu nekako ne samo najvažnija stvar na planeti, nego i odlučujuća za naš život.
Dakako, nije. Samo, naši likovi su mladi, a mladi kao mladi, napravit će sve da "uspiju". Preživjeti smrt kolege, primjerice. Od preiscrpljenosti, overdosea, samoubojstva, ostat će zauvijek nejasno - ali nije ni važno, kao što nije važna ni jedna žrtva na putu do "uspjeha". Tako nije važan ni vlastiti integritet, seksualna sloboda, samopoštovanje, ljubavni odnos, zdravlje. Presjek likova je za Hrvatsku možda malčice dalek: osim megalažljivice Harper (u začudnoj potrazi za bratom blizancem), tu je bogatašica manjinskog podrijetla koja kao područje moći ne koristi svoj novac već seks, jedno zgodno radničko dijete spremno na sve, osamljena sredovječna klijentica željna samo malo ljubavi koju kupuje novcem, šef ovisnik o heroinu, azijski šef koji je tamo ne zbog novaca već zbog adrenalina pa se zanese sve do granica mobinga, gay arapski biznismen koji London koristi kao igralište na kojem ne mora biti u ormaru, aristokrat koji o svemu tome piše knjigu - što je ujedno i najdosadniji dio serije, jer tko danas uopće čita? Nitko od likova iz "Industrije" sigurno, oni su zauzeti drogiranjem, večerama, okretqanjem milijuna, partyjima te konstantnim strahom da će izgubiti posao (što bi im, kako vidimo na primjeru preambicioznog harvardskog studenta, moglo biti najbolje što će im se u životu dogoditi).
Je li "Industrija" zapravo prava serija o mladim ljudima u Londonu, bez mode i glazbenih brojeva? Iako im brojke gledanosti i dalje nisu previsoke, ostaje nada da će BBC tvrdoglavo nastaviti dalje snimati ovu neprenabrijanu, ali u svojoj jednostavnosti uznemirujuću TV seriju o djeci koja ravno s faksa odjenu loše skrojena odijela i krenu u život kakav kroje kapitalizam i televizija.
