Sjećate se, siguran sam, velikog hita "Call me by your name", odnosno kako je kod nas prevedeno, doslovno: "Skrivena ljubav". Prikaz jedne lijepe ljubavne priče, gay priče. Odnosno biseksualne priče? Priče dvojice biseksualaca? Ljubavne priče tinejdžera i mladog istraživača, znanstvenika? Konzervativci i čistunci bi tko zna kako odnos aktera te priče okarakterizirali, ali srećom, u ovom tekstu njihovog glasa neće biti. Osim što će moj glas možda pomalo sličiti nekom tipičnom rezigniranom namćoru.
U slučaju da se ne sjećate, priča je po prilici o ljubavnom susretu, prepoznavanju dvojice – te prati fragmente njihovog odnosa u datom vremenskom periodu dok mladi istraživač Oliver kojeg u filmu sjajno igra Armie Hammer posjećuje tu izvjesnu obitelj u Italiji i upoznaje sedamnaestogodišnjeg Elia kojeg igra hvaljeni Timothée Chalamet s kojim ostvaruje neku vrst ljubavne afere. Fotografija filma zadovoljava više nego trendi (u tom trenutku, a svakako danas) hipstersku estetiku koja jauče za prošlim vremenima osamdesetih i prevodi to u neki oblik nostalgije za "čistom" ljubavlju koja je za potrebe tog ideološkog ključa, navodno nekada, onomad postojala.
Jasno, fikcija je posrijedi, i autor/i imaju pravo (i mogućnost) predstaviti narativ/problem kako god to žele, no važno je vidjeti – u tom filmu – što je to sve što nisu željeli vidjeti. Što je sve "nepokazano" odnosno čije oko i uho je ovom pričom zapravo zadovoljeno?
Romantizacija biseksualnog, odnosno gay odnosa je po priči – smještena u 1983., period u kojem su LGBTIQ prava na niskom stupnju, gotovo nepostojeća, u trenutku epidemije AIDS-a na svjetskoj razini. Dok je njihova priča omogućena i ohrabrena jednim vrlo progresivnim kontekstom i čarobnom scenografijom i atmosferom, s poželjnim heteroseksualnim tijelima.
Naglašavam da ne postoji takva umjetnička obveza, da nam se prikaže "sve" - ipak, ne postoji niti obveza da se to ne primijeti, to sve što je izuzeto kako bi "romantična slika" što bolje funkcionirala.
Osjećaj dok sam ga gledao, a i poslije dok sam mislio o istom je bio jednak, a to je: ovaj film ne govori mojoj zajednici, a niti meni samom išta, osim što proizvodi još jednu (toksičnu) ideju na koju se volimo prikačiti dok iščekujemo svoju vlastitu ljubavnu priču, ili dok želimo pobjeći iz one u kojoj smo zatečeni. Prikazuje idealne uvjete i idealne ljude, razigranu modu i visokokalibrirane razgovore, izvrsnu hranu, povoljno svjetlo, pažljivu muziku, hrabre poteze... I malo suza na kraju za efekt "zapravo". Prikazuje aspekte ljubavne ideologije koja nam više šteti nego li nam koristi, a tu vidim – problem.
To ne znači da se neću radovati ovom što sada, na kraju ovog teksta – najavljujem, a to je da su glumci Hammer i Chalamet potvrdili filmski nastavak ovog obožavanog hita. Ono što znamo je da će nastavak biti inspiriran drugom knjigom - "Pronađi me", istog autora.
Iz malog isječka doznajemo da je Eliov otac Samuel sada razveden, na putu iz Firenze u Rim kako bi posjetio svog sina, koji je postao nadareni klasični pijanist. Na putu ostvaruje neki odnos koji Samijev život mijenja. Elio se uskoro seli u Pariz gdje također ostvaruje neku aferu, dok Oliver, sada profesor u sjevernoj Novoj Engleskoj, sa sinovima koji su skoro odrasli, odjednom razmišlja o putu u Europu. Trenutno je nejasno hoće li filmska adaptacija slijediti istu putanju knjige.
I da, jasno, iščekujem ovakav rasplet: oni se spajaju, i žive sretno do kraja života s povremenim žaljenjem za neiskorištenim vremenom koje su proveli odvojeno, ali ga ipak u toj svojoj "sadašnjosti" izmišljaju. Glazba je romantična, oni su zgodni, zalazak sunca je najljepši zalazak ikada snimljen. Bilo bi super da se nakon te premijere glavni glumci i u stvarnom životu deklariraju kao homoseksualci pa da dobijemo genijalan Vogue ili GloriaGlam cover s njima.
