Sophie Calle je francuska umjetnica koja je na umjetničkoj internacionalnoj sceni prisutna od kasnih 1970-ih godina. Različito je opisivan njezin umjetnički identitet: bilo kao konceptualna umjetnica, fotografkinja, filmska redateljica, pa čak i ˝detektivka˝, razvila je praksu koja je od početka prepoznatljiva po svojim izrazitim narativnim elementima i čestim kombinacijama fotografije s tekstom. Svaki njezin projekt može se promatrati kao tek poglavlje u ogromnoj, sveukupnoj količini referenci i odjeka, u kojem Calle često briše granice između intimnog i javnog, stvarnosti i fikcije, umjetnosti i života. Njezin rad metodološki inventivno orkestrira razotkrivanje stvarnosti – njezine i tuđe – dok kontrolirani dio ove stvarnosti ˝dodjeljuje˝ pukom slučaju.
Važnost slučajnosti u njezinom djelu ponavlja preokupaciju koja se proteže od nadrealizma kroz psihogeografske elemente kod situacionista. Slučaj, naime, sa sobom nosi spontano, neočekivano i iracionalno. Njezinim riječima: ˝Volim imati kontrolu i volim gubiti kontrolu. Kada otvarate vrata nepoznatom, ono također može ponuditi rješenje, u najmanju ruku, kao putokaz što učiniti sljedeće.˝
Umjetnica je davne 1983. pronašla adresar, fotokopirala ga i anonimno vratila vlasniku. Nešto kasnije isti je vlasnik mogao čitati opise sebe u francuskim novinama Libération. Njezine spise karakterizira komična odvojenost, promatranje, a ne tumačenje. Svoju praksu inspirira željom za pronalaženjem veze među ljudima i identificiranjem lokusa težnje koji je u svojoj biti utopijski. Praksa se često razvija kroz proces putovanja, doslovno i metaforički. Francuska umjetnica je svoju slavu i vidljivost dijelom gradila na kontroverzama: naime, nerijetko je tražila objekte/subjekte svoje umjetničke opsesije. U veljači 1981. zaposlila se kao hotelska sobarica u Veneciji. Tijekom tri tjedna, kamerom i kasetofonom snimala je sve što je pronašla u sobama koje su joj predane na čišćenje. Pregledala je novčanike i prepisivala neposlane razglednice, fotografirala sadržaj košara za otpatke te popisala odjeću koja visi u ormarima. Čini se da je njezino jedino pravilo bilo ostaviti netaknutu prtljagu koju su vlasnici imali predvidljivo zaključanu. Odnosno, osim ako nisu ostavili i ključ za prtljagu, koji je za Calle bio pozivnica koja se ne odbija.
Rezultat ove pozivnice - ili upada - je ˝Hotel˝, dnevnik organiziran prema broju sobe, a okuplja fotografsku dokumentaciju i pedantna, često zabavna promatranja. (U setu ladica u sobi 30: ˝čarape, čarape, grudnjaci... vrlo dobro opremljeni.˝) Calle je najprije predstavila projekt kao instalaciju velikih diptiha u kojima je uparila fotografije s tekstom, a kasnije je taj materijal pretvorila u knjigu. Ponekad je odsutni subjekt sama Calle. U ˝Take Care of Yourself˝, možda svom najpoznatijem djelu i francuskom nastupu na Venecijanskom bijenalu 2007., Calle je pozvala velik broj žena da protumače e-mail o prekidu koji je primila od bivšeg dečka. U svojoj je dugoj karijeri dobila niz optužbi za voajerizam i ekshibicionizam (što je ponekad rezultiralo pravnim problemima). Ipak, kao što ˝Hotel˝ zorno pokazuje, ono što Calle doista traži znatno je zagonetnije i uvjerljivije od prikazanog tuđeg prljavog rublja. Umjesto da izbriše ostatke ljudske prisutnosti, kao što se očekuje od ˝prave˝ sluškinje, Calle čini suprotno, čuvajući svaku mrlju i komadić kao znak ili simbol. Ali od čega, za što i kome? Ovo je pitanje u središtu njezina rada, a odgovor nije nužno jednostavan; ono što je najviše zanima je zavođenje i projekcija koji su uključeni u (u)poznavanje druge osobe te, s druge strane, kako fantazija intervenira u naše pokušaje da vidimo i budemo viđeni.
Još jedna ˝zgodna priča˝ njezinog rada je njezina prva javna izložba ˝The Sleepers˝, iz 1979., upravo je paradoks njezina pogleda, njegove transgresivne radoznalosti očigledan. Naime, osam noći je pozivala prijatelje i strance da provedu po osam sati u njezinu krevetu za vrijeme kojeg bi ih ona fotografirala te vodila zabilješke o njima: hrču li, o čemu joj se čini da sanjaju. Njezine fotografije prenose iznimnu bliskost – vidimo obline gole stražnjice, blijedo koljeno koje viri ispod pokrivača – ali kratkoća njezinih rukom ispisanih natpisa otklanja svaku erotiku u korist sociološke suzdržanosti. ˝U 18:45 on duboko spava˝, piše ona o jednom muškarcu. ˝Stalno odbacuje pokrivače.˝ Ako su to intimna otkrića, ono što otkrivaju jest koliko malo možemo znati o drugima, čak i o onima s kojima dijelimo krevet.
