Amy Odell je novinarka, bivša urednica Cosmopolitana i odnedavno autorica biografije Anne Wintour, kraljice američkog Voguea. Svoju je karijeru započela 2008. godine u The Cutu, kada, kako kaže, nije mogla ni sanjati da će jednoga dana njeno ime stajati na koricama Annine biografije. Knjiga se od prošloga tjedna može pronaći na policama američkih knjižara, a vjerujemo (i nadamo se) kako će uskoro biti prevedena i na hrvatski jezik.
Odell je višegodišnji proces pisanja knjige doveo do brojnih izvora. Tako je čitala pisanu korespondenciju između oca i kćeri iz njenih mlađih dana, a razgovarala je i s mnoštvom kolega i poznanika Anne Wintour koji su bili spremni podijeliti s njom svoje priče. Put je bio iznimno izazovan jer nije svatko bio spreman javno govoriti o tako "kontroverznoj" ličnosti, pogotovo ne bez njezinog dopuštenja, a intervju je u nekoliko navrata odbila i sama Anna. Ipak, materijal je sakupljen, i to u pozamašnim količinama. "Mislim da mogu reći čak i da sam pretjerala s izvještajem", rekla je Odell za The Cut. "I neka sam, jer kad imaš toliko materijala na raspolaganju, zaista možeš izvući najbolje iz njega, predstaviti najvažnije stvari i sastaviti nešto što će biti bogato sadržajem i potpuno."
Tko je, dakle, Anna Wintour, zloglasna a fascinantna urednica Voguea koja na čelu najvećeg svjetskog modnog magazina stoji već tri i pol desetljeća? Lauren Weisberger 2003. godine napisala je svoj megapopularan roman "Vrag nosi Pradu", po kojem je kasnije snimljen i istoimeni film s Meryl Streep i Anne Hathaway u glavnim ulogama. Weisberger je provela neko vrijeme zaposlena kao asistentica ni manje ni više nego Anne Wintour, tako da se s razlogom pretpostavlja da je lik Mirande iz filma (odnosno knjige) uvelike baziran na glavnoj urednici Voguea. Javnost pamti nekoliko legendarnih priča o velikoj Wintour - neke su pravi skandali, neke kruže kao bezazlene anegdote, ali sve do jedne portretiraju je kao negativca. Primjerice, govori se kako je tražila da se fotošopira (ukloni) salo oko vrata na jednoj fotografiji bebice. Dok je pisala za New York Times, poznata je priča o tome kako je bacala sitniš u smeće. Također, jednom je prilikom, kad su je pitali kako može stalno biti u visokim petama, odgovorila kako je "put od limuzine do ureda dovoljno kratak" da izdrži. Prije par godina Vogue je optužen i za nedovoljnu raznolikost, rasizam i isključivost - Wintour je uspješno isplivala i iz te kaljuže.
No iza vrlo poznate siluete ove karijeristice, prepoznatljive po sunčanim naočalama i bob frizuri, vrlo vjerojatno stoji ljudsko biće s kakvim-takvim emotivnim spektrom, strahovima, željama, aspiracijama. Od biografije se očekuje prikazati upravo tu njenu stranu. Vrijeme je da svijet otkrije je li Wintour zaista bila "zlica" ili je riječ o seksističkoj društvenoj nepravdi, pri kojoj se na žene koje izlaze iz ukalupljenih uloga koje su im predodređene gleda s puno većim negodovanjem nego kad iste takve obrasce ponašanja demonstriraju muškarci. Činjenica jest da je Wintour dugogodišnja i izrazito uspješna urednica revolucionarnog časopisa koji je u eri prije interneta služio kao enciklopedija mode, a opstaje i kraljuje i danas, u vrijeme dominacije nepobjedivih društvenih mreža, i da joj za čitave 34 godine nitko nije uspio parirati.
Doduše, isto je tako i činjenica da je Anna Wintour osoba čvrstog "pedigrea": The Guardian naglašava kako je 1966. napustila školovanje (privatno, naravno) jer "nije bilo za nju", a prvi joj je posao, i to u magazinu Harpers & Queen, dogovorio otac. Nakon pet godina napustila je firmu, bijesna jer nije dobila promaknuće, a poznato je kako je iz nekoliko drugih časopisa bila otpuštena zbog svoje tvrdoglavosti i "dugog jezika". Charles Vere Wintour, novinar i urednik, može se pohvaliti kako je čak dvoje od petero djece usmjerio dobro utabanim putem: Anne je postala kraljicom Voguea, a njen brat Patrick izgradio impresivnu karijeru u The Guardianu.
Legenda da Annu svako jutro na stolu moraju dočekati kava i mafin od borovnice koji u većini slučajeva završi nepojeden potvrđena je, kao i ona da je odlučila staviti Madonnu na naslovnicu Voguea 1989. jer joj je netko u avionu rekao da se to sigurno neće prodavati. Ipak, iskrsli su prigovori na račun toga da knjiga ne uspijeva predočiti kakva je Anna Wintour kao osoba u privatnom spektru, a što mnogi od biografije očekuju. Na prvim se stranicama opisuje jedna od rijetkih situacija u kojima Anna plače, što najavljuje upravo takav, prisniji pristup koji kasnije, navodno, izostaje. Anna Wintour možda ni nema "privatno ja" - onu verziju sebe koja je autentična tek kad skine sunčane naočale i navuče papuče i kućni ogrtač. Na kraju dana, riječ je o ženi o kojoj kruži "anegdota" jer je viđena kako "jede hamburger dvjema rukama". Ako je jesti hamburger dvjema rukama "anegdota", male su šanse da će čitatelj zadovoljiti svoju znatiželju i saznati neki sočan materijal o njenim strahovima, psihičkim raspadima i nesigurnostima. Moramo se zadovoljiti intrigantnom spoznajom da ponekad uživa u brzoj hrani.
Ipak, s dušom ili bez nje, okrutna ili bezrazložno napadana, žrtva seksizma ili privilegirana bogatašica, činjenica jest da je Anna Wintour jedna od najutjecajnijih žena našeg vremena. Novinarka i autorica biografije ističe koliko ju je iznenadio otpor koji je dobivala od ljudi kada ih je tražila da progovore o svojoj bivšoj šefici, kolegici ili poznanici. Treba, doduše, uzeti u obzir kako možda razlog odbijanja intervjua nije uvijek bio baziran samo na poštovanju već i u potencijalno opravdanom strahu, ali neosporivo je da su joj brojni ostali vjerni do kraja. Koliko je još godina uspješnog rada pred Annom Wintour te hoće li otići sa stilom, na kraju dana nije ni važno - jer njeno je ime već debelo utkano u povijest.
