Zadnji ispit iz glume u njihovoj studentskoj karijeri. Onaj koji se pamti jer nakon njega kreće stvarni profesionalni život. Ovaj kazališni doživljaj nadilazi kategoriju ispita i odvlači direktno u atmosferu suvremene svjetske kazališne scene. Zaslužna je nevjerojatna glumačka snaga i kreacija Josipe Anković, Ive Jerković i Anice Kontić. Zapamtite ova imena i nije kliše kad vam to kažemo. Josipa je podrijetlom iz Metkovića, Iva iz Zadra, a Anica iz Sinja. Sve tri su upisale glumu iz drugog pokušaja i nikad do sada nisu bile u istoj klasi. Ovo je prvi puta da su zajedno stale na scenu. Tri strastvene južnjačke glumačke energije. Pridruženi muški član kojeg su same odabrale, garantirao je uspjeh.
Njihov izbor pao je na poznatog francuskog pisca i dramatičara Jeana Geneta koji sjedi na prijestolju avangardnog teatra i teatra apsurda te na njegovo najpoznatije dramsko djelo "Sluškinje". Ovaj provokativni tekst napisao je 1947. godine, i to za mušku podjelu. Genet je bio nezakoniti sin prostitutke, delinkvent, pripadnik Legije stranaca, sitni kriminalac i muška prostitutka po Barceloni, Antwerpenu i drugim europskim gradovima, zatvaran zbog krivotvorenja dokumenata, opscenih radnji, krađa i drugih kaznenih djela. Nezaboravna biografija, složit ćete se. I nezaboravna izvedba koju su mu četiri žene poklonile. Dok čekamo reprize izvedbi najesen, ukoliko neko pametno zagrebačko kazalište u međuvremenu ne ukrade predstavu, zamišljamo Geneta koji se negdje zasigurno šeretski smije i zadovoljno trlja ruke misleći u sebi: "Sad napokon mogu odahnuti, upravo ovako sam to zamislio!".
I njihova profesorica Dora Ruždjak Podolski mu se pridružuje.
"Sve tri su baš svoje. Pomalo i svojeglave što je za glumački poziv dobro. S druge strane i dovoljno skromne i razumne kako bi se odnos na relaciji profesorica – studentica/ redateljica – glumica mogao odvijati nesmetano te iznenađujuće povoljno djelovati na sve u procesu. Josipa je izrazito maštovita, nesputana, putena, i nedokučiva. Iva je istodobno krhka i snažna, energetski nepobjediva, sklona začudnim rješenjima. Anica je točna kao švicarski sat, precizna u energiji i tempu, preinteligentna u sagledavanju cjeline, ali i nedokučiva", opisuje ih kazališna redateljica.
Evo što su mlade glumačke nade rekle o svojim ulogama u svojem završnom diplomskom ispitu.
Josipa Anković (Madame)
"Dobro sam se osjećala kao Madame. Brzo smo se pospojile. Cure i ja smo se na samom početku semestra odlučile probati "method acting". Obje su mi svakodnevno morale biti na raspolaganju, javljati se na mobitel, donositi hranu, piće, čistiti moj prostor bivanja i podnositi moje uvrede. Na kraju su odustale, postala sam možda malo nesnošljiva, pa sam se inspirirala Hansom Landom, Mirandom Priestly i nekim profesorima koje ne smijem imenovati."
Iva Jerković (Claire)
"Sjećate se onog reality showa "Whipeout" u kojem manijaci u rekordnom vremenu žele proći vratolomijske poligone opasne po život? E, pa tako je bilo igrati Claire. Imam tu jednu naivnu notu u sebi, baš kao i ona, pa na početku procesa to nisam uspijevala vidjeti. No, kako je vrijeme prolazilo, a probe išle sve dalje i dublje, razine i slojevi su se samo otvarali, glumački zadaci su se nizali. U cijeloj drami postoje elementi repetitivnosti i kruženja, takav je bio i moj glumački proces. Morala sam proći dugi put da dođem do njezinog kraja, da bih tek tada dobila rješenje za početak. Claire je u svakom slučaju glumačka poslastica, ako ste skloni hazarderstvu. Igrala sam na sve ili ništa. I možda se po prvi puta usudila ići do ekstremnog kraja jer je igrati ludilo uvijek sklizak teren. Nikad se nisam osjećala toliko golo na sceni. Imala sam veliku podršku svojih glumačkih partnerica i profesorice – redateljice koja nam je na kraju obavljenog posla rekla: "Imate slobodu raditi što želite". I u toj slobodi i povjerenju koje nam je dala, kao da je pustila utrenirane glumačke zvijeri s lanca."
Anica Kontić (Solange)
"Genet je Solange dao najmanje teksta, a ja sam tijekom cijelog procesa imala osjećaj da upravo ona ima najviše toga za reći. Tako sam se cijelo vrijeme borila s time da opravdam "tiho" bivanje na sceni, ostanem živa, prisutna i aktivna, a paralelno submisivna. Dok sam se borila s osjećajem kako se na bilo koji način moram probiti i iskazati, naprosto sam shvatila da to u svojoj suštini i jesu Solange i Claire. Žene koje čeznu nešto promijeniti, a ne rade ništa. I tako sam na kraju povjerovala da radeći "ništa", a želeći puno, zapravo jesam Solange. Manje je više, baš kako su nas učili."
