Kao "morskom djetetu“ čiji je životni put nakratko čak i skrenuo na jedan sjevernojadranski otok, koncept "odlaska na ljetovanje" postao mi je najtežom nuspojavom preseljenja u Zagreb. Najteže mi je, naravno, bilo prihvatiti činjenicu da more više nije "5 minuta od doma" i da je "cijelo ljeto" komprimirano u nekoliko tjedana godišnjeg odmora. Prvih smo nekoliko godina ljetovali na Pagu, uz obavezne izlete u Zadar čija je Kneževa palača posjetiteljima ljeti nudila izuzetno zanimljive izložbe poput one Marca Chagalla ili Andyja Warhola, zanimljive i skupinama izvan uskih "poklonika umjetnosti". Zadar smo lani "prevarili" s Riminijem, uvjerili se da tourist trap nije domaći izum i da ljepota doista jest u oku promatrača, a ove nas je godine aktualna situacija odvratila od, ako ne planiranog, a ono bar izmaštanog putovanja u Tanzaniju pa smo nakon tjedan dana brčkanja u Crikvenici (toplo preporučujem nevjerojatno slatku plažu za pse), odlučili otići na Brač. U šali smo, kuhajući se u pretrpanom salonu nedovoljno rashlađenog trajekta, govorili kako prije uplovljavanja u bračnu luku pristajemo u bračku, supetarsku. "Na predbračno putovanje", rekao je. Zašto ne? Neki imaju ugovore, neki putovanja, ali pandemijska situacija to će nam putovanje, barem zasad, pretvoriti i u jedino povezano s tim "dobrovoljnim svršetkom vlastitog života."
I Supetar zbilja jest krasno mjesto za provođenje odmora. Posebno ove godine, kad turista i nije bilo previše pa večernje šetnje donose osvježenje, a romantika na uskom obalnom putu ne pretvara se u hod po dasci i borbu za ostanak na kopnu. No pravo iznenađenje doživjeli smo u Bolu. Ne otkrivam toplu vodu ako od srca preporučim posjet Zlatnom ratu, no neke bi moglo iznenaditi da je ove godine mjesto za ručnik bilo lako pronaći i na samoj plaži, a ne samo u njome obgrljenom šumarku. Štoviše, mjesta je bilo toliko da je dnevni parking automobila stajao 20 kuna, a neki su si priuštili toliki luksuz da jedan set ručnika ostave "u hladu", za one najvrelije sate. Mi nismo "duplali", jednostavno se nismo sjetili ponijeti drugi set ručnika pa smo osvježenje tražili u beach baru „Litore“ s jednom od najboljih ledenih kava koje sam u životu probala. porcija jest nešto manja no što smo navikli, ali sve nadoknađuje okusom. I finim vafl-štapićem punjenim kremom od vanilije koji služi (ili je bar meni služio) za skupljanje šlaga.
No pravo otkriće na Braču nije bio niti Zlatni rat niti prekrasne strukture izrađene od bračkog kamena, čak niti ponos što ga Bračani ugrađuju u svaki njegov isklesani komad već jedno posebno mjesto, na brdu, malo iznad mora. Od one vrste koja na otoku i godišnjem odmoru često bude nepravedno zapostavljena. Isto je i s bračkim Škripom, mjestašcem od jedva nekoliko kuća u kojem se kriju otočki muzej, groblje na kojem navodno počivaju supruga i kći cara Dioklecijana i jedna stara uljara pretvorena u Muzej uja. Za njega smo saznali posve slučajno, lutajući internetskim bespućima u potrazi za sadržajem kojim bismo mogli oplemeniti svoje jednotjedno lješkarenje. Da, biti gotovo sam na morskoj pučini, malo udaljen od obale u onoj apsolutnoj i neprekinutoj tišini najbolji je odmor, puni čak i one baterije za koje misliš da su zauvijek ispražnjene, no potrebno je "nešto više". Zapravo i nije, ali ponekad misliš da jest. Ovo je bio takav slučaj. I sreća da je tako.
Naime, Muzej uja najljepša je priča na koju sam nabasala u dugo vremena. Vlasnici, Kruno Cukrov, potomak prvog vlasnika uljare Josipa Krstulovića koji je uljaru osnovao 1864. i posljednjeg uljara Krune za čijeg je "mandata" zatvorena stoljeće kasnije, i njegova supruga Katja prizemlje stare kamene kuće, bivše uljare, pretvorili su u interpretacijski centar u kojem posjetitelji mogu čuti priču o nekadašnjim načinima proizvodnje ulja, naučiti razliku između djevičanskog i ekstradjevičanskog maslinovog ulja (ili primorske šterne i dalmatinske gustire) i sami se okušati u pokretanju mlina za mljevenje maslina.
Ali pravi se gastronomski dragulj krije na katu gdje je smještena kušaonica. Posjetitelji biraju između nekoliko ponuđenih jelovnika; mi smo, naravno, odabrali onaj najobilniji (vjenčanje je za tjedan dana, ali tko pita) i bila sam uvjerena da će zvijezde tanjura (ispravit ću se kasnije i reći "stola") biti pršut iz Dalmatinske zagore i brački sir. Ni blizu. Iako sam na fakultetskim tulumima svima bila najdraži sujelac za pizzu jer bih uvijek dobrovoljno prepuštala maslinu, ovdje sam se na prvo kušanje zaljubila i za sebe prisvojila zdjelicu s paštetom od zelenih maslina i ovčjeg sira. Ona od crnih maslina, s češnjakom i slanim inćunima nije mnogo zaostajala, no zelena mi je osvojila nepce. I slomila srce kad sam otkrila da tu okusnu ljepoticu ne prodaju u muzejskom dućanu. Osmijeh na lice vratio mi je domaći pekmez od kivija koji vlasnica Katja sama priprema i, srećom, pohranjuje u male ili srednje teglice spremne za prodaju.
"I da nismo ništa drugo vidjeli na Braču, vidjeli smo mnogo", zaključio je on pri povratku na kopno. Istina. Ali naš će hedonistički odmor na Braču ostati upamćen i po stress-free organizaciji vjenčanja s hotelske plaže, knjizi "Priča o jednom braku" koja je zapravo vrlo dobro napisana priča o razvodu i nikako se, unatoč literarnoj vještini, ne preporučuje novopečenim mladencima… Ostat će upamćen i kao prvi odmor na kojem nas nije "dohvatilo" sunce i kao prvi odmor s kojeg se, zahvaljujući Biobazinim kapima za očuvanje preplanulog tena, vraćam lijepo osunčana. Da se ne lažemo, ostat će upamćeno i po brojnim koktelima ispijenim u baru uz hotelski bazen. Moj ovoljetni pobjednik bio je Fram, a zahvaljujući zelenoj "all-inclusive" narukvici na mojem lijevom zapešću, kušanje je provođeno bez naplate. Na odlasku iz resorta nisu nam uklonili narukvice pa smo u šali odlučili sačuvati ih do iduće godine i vratiti se "na mjesto zločina". Ipak, živimo u eri vizualnih podražaja, a mladenci sa zelenim narukvicama nisu baš najbolja slika. Pa smo ih skinuli. Što ne znači i da smo odustali od Brača…
