Disclaimer: ovaj je osvrt pisan iz perspektive osobe koja više klasika nije pogledala nego što jest, čije je znanje o filmu suviše oskudno i koja se jako, jako razočarala kad je shvatila da del Toro koji stoji iza "Ulice noćnih mora" nije onaj Franky Four Fingers koji je glumio u "Francuskoj depeši". Ipak, jedva sam dočekala da prestane ovo filmsko zatišje u koje nas je pandemija ugurala. Kino programi su nas konačno opet počeli iznenađivati novim kvalitetnim filmovima, od kojih je jedan i spomenuta „Ulica noćnih mora” u režiji Guillerma del Tora.
Trailer i sinopsis najavljuju radnju koja prati mentalista u intelektualnom nadmetanju s psihijatricom. Pretpostavlja se da će tu biti i neke ljubavne ili barem seksualne energije, borbe oko pozicije moći, igre mačke i miša i slično, i pretpostavke jesu točne, ali cijela ta priča nastupa tek kasnije. U početku pratimo Bradleyja Coopera kao Stantona Carlislea, čovjeka koji vukući za sobom mračnu tajnu koja se tek naslućuje stiže u cirkus gdje dobiva stalno zaposlenje. Kako dolazi iz groznih uvjeta, zadovoljava se s minimalnim. Brutalna estetika koja se ne libi publiku suočiti s prizorima koje nužno ne želimo vidjeti donosi iznenađenja iz kadra u kadar. Osjetljiviji će povremeno morati zatvoriti oči. Film u početku prati siromašne slojeve američkog društva i zadovoljava činjenica što konačno vidimo tridesete kao ono što su zaista bile: siromašne, prljave, teške. Tek smo kasnije lansirani u elitne krugove posh ljudi, a taj kontrast ostavlja snažan dojam i na vizualnom i na emotivnom planu.
Ne mogu se ne dotaći ženskih likova i toga koliko su voluminozne, snažne žene u filmu. Ovdje ne govorim samo o karakterima, već i o pristupu istima. Navikli smo svjedočiti razradi ženskih likova koja je toliko labava da je se može usporediti s kulom od karata u koju malo puhneš i već se raspadne. U usporedbi s time, ovdje su konstrukcije čelične. Izvedbe Cate Blanchett i Rooney Mare su čisto dostojanstvo, ali odlična je i Toni Collette koja se pojavljuje nešto rjeđe, ali je podjednako dojmljiva. Njihove uloge su kompleksne i dosljedne, nositeljice su velikog dijela radnje i nesvodive na neke jednostavne usputne funkcije ili, još gore, ukrase. Napokon gledamo žene koje se ne pojavljuju samo u obliku zavodnica glavnog lika. To su snažni likovi koji ne moraju, da bi to dokazale, izgovoriti rečenicu: „Ja sam neovisna žena.” Film je odličan jer ako i šalje neke banalne poruke – novac kvari osobu, pohlepa nije lijepa osobina – čini to suptilno i to mu nipošto nije jedina namjera. Nema isforsirane političke korektnosti u formi usiljenih dijaloga kojima se pokušavaju ispraviti neke naknadnom pameću deklarirane pogreške iz originala – djela govore sama za sebe i ta mi je spoznaja, osobno, bila pravo olakšanje.
U brzoj i dinamičnoj radnji, mnogo se toga nasluti, mnogo se toga ne kaže; u neke se odnose uđe, a da nas se pritom ostavi znatiželjnima. No to ne znači da je film površan – daleko od toga. Moglo bi se prije reći da puca na „manje (informacija) je više” estetiku, da pokušava gledatelje istrgnuti iz zone komfora u kojoj im je sve servirano, sve demonstrirano, a mi ne moramo ni o čemu razmišljati. U tom kontekstu pomalo razočarava predvidljiv kraj, ali to se kompenzira uz pomoć nekoliko plot twisteva i neočekivanih scena.
Sve u svemu, film će igrati još neko vrijeme i apsolutno ga se isplati pogledati. Jedan od rijetkih koji traju dva i pol sata, a da ni ne primijetite da je toliko prošlo. Onaj za koji jedva čekate da prođe nekoliko mjeseci pa da ga možete pogledati ponovno. Zanimljivo je proučavati Ameriku za vrijeme početka Drugog svjetskog rata - život koji u jednom dijelu svijeta stane, u drugome se najnormalnije nastavlja. Tu i tamo se u scenariju zatekne poneki motiv na tu temu, da bi se publiku uopće podsjetilo na to da se radnja zbiva paralelno s, recimo, kulminacijom nacizma u Njemačkoj.
Potpisujem stoga ono što je već pisao LA Times: "Ako i zbog čega planirate propustiti ovaj film, molimo vas, razmislite još jednom: del Toro ne treba našu podršku, koliko je zaslužuje." A zaslužuje, priznajem, i da dibidusi poput mene nauče razliku između Benicija i Guillerma. Makar toliko.
