Jedi, pij, pjevaj, uživaj... Samo nemoj o politici i ne gledaj tuđe cure i dečke, to je sve što trebaš znati o Novom Sadu, uputio nas je taksist prvog dana Exit festivala. Poznati po opuštenom pristupu životu, Vojvođani su još jednom kroz nekoliko dana pokazali toplo gostoprimstvo desecima tisuća turista, posjetitelja Exit festivala koji su nakon godinu i pol došli slaviti život. U ovogodišnjoj Europskoj prijestolnici kulture život je procvao u ovih nekoliko dana, kao i svake godine, uostalom. Ljeta u Novom Sadu, kažu nam lokalci, inače su dosadna, prazna i pusta - nešto kao što su bila ona u Zagrebu prije 15-ak godina. No, dok Exit traje, nema zime, a ove godine pogodio nas je baš toplinski val. Temperature su išle i do 40, zrak je stajao, a ni tijekom noći nije bilo puno lakše, sve dok nije palo nekoliko pljuskova koji su malo rashladili i doveli nešto zraka u grad i na Petrovaradinsku tvrđavu.
Kultni glazbeni festival, koji je proizašao iz studentskih prosvjeda protiv Slobodana Miloševića, kroz 20 godina postao je ne samo jedan od najboljih europskih festivala (i službeno, s brojnim nagradama, kako u Europi tako i svijetu), nego i jedan od najprepoznatljivijih baš po aktivizmu, po priči, specifičnoj lokaciji, kao i po velikim svjetskim imenima koja nastupaju svake godine na 40-ak pozornica.
Ove godine situacija je, dakako, nešto drugačija. Exit je i prošle godine pokušao proslaviti svoj 20. rođendan, ali je praktički u posljednji trenutak otkazan. Ove godine ostvarena je suradnja s Ministarstvom zdravstva, ali i drugim srpskim festivalima, koji kroz jaku kampanju pozivaju sve, a pogotovo mlade, da se cijepe i tako omoguće svima da se vrate na "staro normalno", odnosno ona vremena kad smo slobodno išli na glazbene festivale, a pri tom nam je jedini problem bio uloviti taksi ispod mosta i koje kratke hlačice obući tu večer. Za ulazak na festival morali ste dokazati da ste zdravi. Potvrda o cijepljenju, o preboljenju Covida ili negativan PCR test bili su uvjet da preuzmete svoju festivalsku narukvicu. Ako niste imali ništa od toga, osiguran je punkt na Sajmu u Novom Sadu na kojem je bilo moguće besplatno antigensko testiranje - upravo ono za što se sada zalažu hrvatski glazbenici, koji su nakon uvođenja mjera za evente u našoj zemlji morali masovno otkazivati koncerte i festivale. Za razliku od ostalih zemalja iz regije, Hrvati ne mogu ući u Srbiju s potvrdom o cijepljenju nego nam treba PCR test. Radi se o političkoj začkoljici jer dvije zemlje iz nepoznatog razloga nisu potpisale Sporazum o priznavanju cijepljenja. Doduše, ako ste hrvatski državljanin i cijepili ste se u Srbiji, možete ući u zemlju. Kakva je to logika te u čemu se razlikuje Pfizer u Hrvatskoj i onaj u Srbiji, ostavljamo političarima da odgovore.
Kad smo već kod korone, jedna od nelogičnijih stvari je oduzimanje dezinfekcijskih sredstava na ulazu u festival. Da, jasno je da se ne smiju unositi tekućine - odnosno, da su takva pravila prije postojala - no usred pandemije koja, nažalost, još uvijek nije sasvim prošla, oduzimati ljudima dezinfekcijska sredstva jednostavno nema baš smisla. Pogotovo zato što na festivalu do posljednjeg dana, nedjelje, nisu postojali dezinfekcijski punktovi, a niste mogli ni kupiti nikakva takva sredstva. Na ulazu su nam prilikom oduzimanja dezinficijensa rekli da ih potražimo kod Hitne pomoći, a u nedjelju su se pojavile bočice s medicinskim alkoholom na Info pultovima koje su se mogle slobodno uzeti.
Klasični kemijski toaleti su posvuda, ali sapuna ni dezinfekcije nema. Da, u više je eksperimenata diljem Europe, pa tako i u Hrvatskoj dokazano da su koncerti događaji iznimno niskog rizika, brojevi su nam u padu i nadamo se da ćemo uskoro zaista živjeti kao prije, ali zapravo - nećemo. I u redu je da nećemo; zašto živjeti bez mogućnosti pranja ruku i dezinfekcije? To je stvar osnovne higijene koja se nekako stalno ignorirala prije ove pandemije. Zašto, recimo, ne bi u suradnji s nekim sponzorom na ulazu u festival dijelili mala dezinfekcijska sredstva svakom posjetitelju? Ili u svaki Toi Toi postavili sredstvo za dezinfekciju ruku, odnosno gel za suho pranje, što je već standardna praksa na većim europskim festivalima? Ne samo da bi tako nešto doprinijelo higijeni i još više smanjilo rizik zaraze (ne samo koronom!), nego bi se svi osjećali sigurnije.
No, te propuste spremni smo oprostiti Exitu koji se ove godine zaista borio za to da se uopće održi. Na kraju se isplatilo. U četiri dana Petrovaradinskom tvrđavom prošetalo je ukupno više od 100.000 ljudi, dakle baš kao nekad. Uz velik broj domaćih i regionalnih gostiju, bilo je tu Amerikanaca, Turaka, Španjolaca, Francuza, Grka, Rusa, Talijana... Prodan je i velik broj jednodnevnih ulaznica jer, saznajemo, nakon što je festival počeo i ljudi shvatili da se zaista održava, počeli su brojni pozivi i poruke fanova iz cijele Europe i svijeta koji su nakon spektakularnog otvorenja u četvrtak odlučili doći. Sve čestitke moraju ići cijelom timu Exit festivala jer je prilično impresivno da su uspjeli organizirati ovako velik i uspješan festival uz manje komplikacije "na van", i to usred još uvijek aktivne pandemije i financijske krize.
Što se tiče glazbenog dijela, bio je nešto slabiji nego prijašnjih godina, no to je sasvim razumljivo baš zbog otežanih uvjeta putovanja i gostovanja stranih glazbenika. Primjerice, američki reper Tyga otkazao je u posljednji trenutak iako je bio potvrđen, a neki su artisti tijekom festivala morali otkazati "zbog zdravstvenih razloga", poput Borisa Brejche, Hot Since 82 i Honey Dijon. Zvijezde elektronske glazbe standardno su bile na Exitu, uglavnom na kultnoj Dance areni, gdje su gotovo već tradicionalno nastupali Amelie Lens, Nina Kraviz, Solomun, Pan-Pot, Maceo Plex, Charlotte de Witte... Dosta je jaka bila lokalna i regionalna postava, posebno hip hop i trap glazbenika, među kojima su se među najvećim zvijezdama iskazali upravo hrvatski bendovi.
Osječki reper z++ potvrdio je dominaciju i u Novom Sadu, gdje su pjesme s njegova dva albuma pjevali svi u glas, a on skromno priznao da mu je to bio "najbolji koncert u životu". Iduće godine očekujemo ga na većem, Fusion stageu, gdje je nastupao Vojko V. Gledali smo i Buntai, koji je nastupio na Gang beats stageu i na Apollo showcaseu na Fusionu, gdje su se istaknuli energijom na pozornici. Bili su tu i Hladno pivo, miljenici srpske publike koji su okupili respektabilan broj ljudi na Main stageu pa je frontmen Mile Kekin zaključio kako su zbog korone postali svjetske zvijezde, jer na istoj pozornici nastupili su David Guetta, Sabaton, Paul van Dyke, DJ Snake... Isto su doživjeli i Darko Rundek i Ekipa, koji su ipak imali nešto raniji termin. Posljednji dan domaći su reperi Dino Blunt i Swana potpuno raspametili uglavnom mlađu publiku na Gang Beats stageu. Moshpit je rezerviran za trap kolektive jer "šutke" su se stvarale na gotovo svakom. Trap je punk? Možda, po razini buntovništva i energije koju izvođači, mahom mlađi muškarci u ranim 20-ima, daju na pozornici. No, dobar dio njih previše se oslanja na matricu, uvjereni kako je publika došla na nastup kako bi čuli pjesme baš onako kako su snimljene u studiju. I to je neko novo vrijeme, čini se, no pitanje je koliko daleko se može dogurati na glazbenoj sceni ako ne njegujete nastupe uživo.
Ida Prester s Lollobrigidom je osvojila Fusion stage, gdje je izvela presjek najvećih hitova svog bivšeg benda, koji nije skupa svirao pet godina (s njom se na pozornici pojavila i Petra Cigoj), ali i onih iz solo karijere. Publika je znala riječi svih hitova, i onih starih poput "Volim te" i "Bivša djevojka" pa do najnovijeg "Ljetna ljubav" te "Dodira", "Minute" i "Kvara".
Od regionalnih zvijezda, bili su tu Senidah i cijeli Bassivity kolektiv, koji je zauzeo Main stage umjesto otkazanog Tyge, no pomalo razočaravajuće je bilo što su svi nastupali na matricu s prilično stišanim mikrofonom pa su neki izvođači, točnije reperi uživo izgovarali možda trećinu svog teksta. Novo vrijeme, valjda. Laibach je pokazao svima kako nije potrebno skakati po pozornici da biste oduševili publiku jer njihov je set na Main stageu bio (za njih) standardno sjajan. Nakon njih najveće hitove vrtio je David Guetta, koji je i službeno zatvorio festival uz veliki vatromet. Zabava se ipak nastavila sve do kasnijih jutarnjih sati jer na Dance areni redovni program traje do 10 sati, a zatim se ide na after. Posljednji set na Dance areni imao je miljenik Novog Sada, Solomun.
A što čeka Exit festival u budućnosti? Od rokerskog, prosvjednog festivala postao je uglavnom elektronski, s jakom postavom regionalnog hip hopa. U idućih nekoliko godina iskristalizirat će se u kojem će smjeru krenuti. Ono što Exit danas jest, unatoč svemu, je obiteljski festival. Na njega dolaze srednjoškolci, studenti, a 40-godišnjaci koji su prije 20 godina bili prvi posjetitelji dovode svoju djecu... U Novom Sadu postoji snažna kultura Exita koja se razvija od malih nogu i grad živi za tih nekoliko dana koliko traje slavlje života i slobode. Svi o njemu pričaju - načuli smo razgovore dvojice gospodina u 70-ima koji su izmjenjivali iskustva, kao i srednjoškolaca i 30-godišnjaka. Četiri dana, doduše, teško je izdržati jer radi se o velikom fizičkom naporu - u prosjeku smo po danu prehodali oko 16 tisuća koraka - najnaporniji je bio petak, kad se prešlo i više od 20.000. Nakon godinu i pol bez festivala i većih fizičkih napora, treba izdržati četiri dana Tvrđave.
"Inače nam je u gradu sve ravno pa nam Exit dođe jednom godišnje kao ravnoteža", rekla nam je Branislava koja radi u organizaciji festivala dok smo uspuhano hodale prema Fusionu.
Exit je i jedan od glavnih, ako ne i glavni turistički događaj u cijeloj Srbiji koji državi donese ogromne novce; 2018. ta je procjena bila 13,3 milijuna eura, dok je promocija Srbije kao destinacije također golema. Svaki posjetitelj potroši u prosjeku 400 eura, dok oni iz bogatijih zapadnoeuropskih zemalja potroše i do 600 - barem tako kažu podaci iz pretpandemijske 2018. Nije zato ni čudno da se održava uz svesrdnu pomoć države jer godina bez Exita godina je gubitka, i ne samo financijskog.
Exit festival značajan je i za cijelu regiju jer je mjesto susreta mladih (i starih) sa zapadnog Balkana, ali i dovodi Europljane i druge inozemne goste u regiju, koji nerijetko odluče produžiti odmor u drugim gradovima i državama te se ponovno vraćaju. Usprkos svim eventualnim nedostacima - koji su, da ponovimo, potpuno logičan slijed događaja i reakcija na zbunjujuću situaciju pa ih ne treba posebno uzimati srcu - Exit festival ove je godine još jednom ušao u povijest kao najveći u Europi i jedan od uopće rijetkih festivala koji se održao. I sve je, čini se, prošlo ok. Poruka je to svim organizatorima u regiji da se može, ali je zahtjevno, komplicirano i nemoguće bez dobre infrastrukturne i financijske potpore, kako sponzora, tako i vlasti, što u Hrvatskoj nema praktički nijedan veći festival, pogotovo ne u tolikoj mjeri. A to je poruka i svima onima na pozicijama moći koji se prave da festivali u Hrvatskoj nisu važan dio turističke ponude.
Novosadski je festival samo potvrdio kako na njega još možemo računati, a nakon godinu i pol pauze kao da smo svi shvatili što nam zapravo znači ta sloboda i osjećaj da smo živi dok s tisućama ljudi plešemo u ritmu. Hvala, Exit i vidimo se iduće godine!
