Meg Ryan, Tom Hanks, John Cusack, Julia Roberts, Hildy Johnson, Bridget Jones, Andy Sachs, Iris Simpkins, Andie Anderson, Carrie Bradshaw, Jenna Rink – protagonisti su i akteri koji su odredili našu optiku kroz koju promatramo romantično na ekranu. Starbucks proizvodi, Apple kompjuteri, sladoled, suze i smijeh motivi su i rekviziti koji se često pojavljuju. Presvijetli New York sa sedmog kata, također. Jesen, lišće i Central Park ili, pak, London, knjižara, niže klase udivljene zvijezdama.
Žanr romantične komedije je po svojoj ikonografiji koju je uspostavio unutar popularne kulture, brojevima (statistikama), medijskim i marketinškim odlukama dominantno izrastala iz tzv. spektra ženskog iskustva te je za idealnu potrošačicu odabrao ženu i zbog toga posljedično spada u okvir tzv. „ženskih žanrova”. Nikako za podcijeniti nije suradnja s LGBTIQ+ tržištem niti kreativnim kreatorima iz te populacije. Romantične su komedije prozivane chick flickom, a gledanje i praćenje istih guilty pleasureom. Povijest žanra podijeljen je u četiri skupine: screwball i seks komediju te radikalnu i neotradicionalnu romantičnu komediju.
Logika romantične komedije 90-ih i početkom 2000-ih bavila se ponešto konzervativnijim prikazima ljudskih odnosa koji su u pravilu donosili jedan ispravan i konačan kraj koji je dominantno bio heteronormativni brak. Ponuđeni moralni poredak, seksualnost i eksperimente (rasne, rodne, seksualne pa i klasne) stavio je u drugi plan. Sve ovo pišem iz očišta vlastite naknadne pameti jer sam veliki obožavatelj romantičnih komedija. Zašto? Uglavnom jer život izgleda ljepše, jer povoljna rješenja se isporučuju nakon brodoloma, jer volim vjerovati u takve krajeve, u povoljnu fikciju - pardon stvarnost. Osobito me veseli skora premijera filma "Marry me" u kojoj glavne uloge igraju Jennifer Lopez i Owen Wilson - oboje svojedobne zvijezde popularnog žanra. Priča je to o ljubavi superzvijezde i super-anonimnog pojedinca koje spoji nevjerojatna situacija. Nevjerojatna za puk kojemu se obraća, ali kao da su nas te nevjerojatnosti ikada omele u našim zaljubljenostima i nakačenostima na određene fikcije.
Sebi sam posebno smiješan kada se rasplačem na neku dirljivu scenu npr. neke bizarne, a onda opet hiper-stereotipne ljubavne scene. Ipak, u moju obranu, i obranu svih nas – medijski, neplanirani odgoj nas je učinio takvim, a otprije razne školske i crkvene institucije. Formirani smo u vjeri i nadi da partnerska ljubav donosi konačno rješenje našim životima, razrješenje od užasa samoće, a oni pošteniji među vama znaju da u paketu dolazi i ekonomsko ohrabreniji život – jer život samca je, znamo, najskuplji mogući život.Tako da kada plačem ili se radujem takvim scenama, u pozadini moje so called romantične duše goruća je i očajna nada da ću se skrasiti - što znači opustiti što znači predahnuti od ove intenzivno skupe svakodnevice. Ljubav sama po sebi ima skroman dijapazon za promjenu života, ali partnerstvo – pogotovo ono koje predlažu romantične komedije – obećavaju život ekonomskog i ljubavno nakićenog života. Zato romcom!
PS: naravno da je naivno vjerovati u ovakve verzije svijeta, ali je lijepo, a ljepotu ne treba podcjenjivati i omalovažavati – ona je solidno i povoljno gorivo za suočavanje s okrutnim svakodnevnim verzijama svijeta. A znamo kako goriva znaju biti skupa.
