Sve na čemu Jordan Peele radi u zadnjih nekoliko godina činilo se dosta vitalnim za trenutnu filmsku industriju, a posebno za horor kao žanr. Osim što je redatelj jednog od najboljih horora zadnjeg desetljeća, Oskarom nagrađenog "Get Out", Peeleovi radovi nose vrlo snažan autorski pečat – odličan smisao za humor, gradnja intenzivne napetosti, elementi folklora i Biblije obrađeni na originalan način, društvena kritika američkog institucionalnog rasizma. Njegova usredotočenost na psihološku dubinu pokazala se vrlo osvježavajućom pokraj i dalje pretjerano učestalog fokusa na nasilje u drugim hororima. Iako njegov drugi film "Us" nije dosegao vrtoglave visine "Get Out", i dalje je pokazivao puno potencijala, kao i Peeleov rad na odličnom remakeu "Candymana" prošle godine te spisateljski rad na popularnoj Netflixovoj animiranoj seriji "Big Mouth".
Peele horor obrađuje drugačije od većine suvremenih redatelja koji se bave ovim žanrom, a originalnošću mu mogu parirati možda samo Ari Aster i Robert Eggers. "Nikako" (u izvorniku "Nope") se stvarno trudi biti originalan još od samog konteksta: mjesto radnje je Hollywood, a pratimo izvrsne Daniela Kaluuyu i Keke Palmer u ulogama brata Otisa i sestre Emerald koji uzgajaju i dresiraju konje za filmske produkcije. Neobična događanja na ranču i teška financijska situacija dovode ih do toga da instaliraju kamere kako bi snimili tajanstveni leteći objekt koji se pojavljuje svake večeri na nebu i uznemirava konje, koji jedan po jedan netragom nestaju. Emerald se nada da bi im slika NLO-a mogla donijeti bogatstvo i slavu, dok Otis želi saznati više o samom fenomenu. Kako film odmiče, tako se otkriva i stvarna priroda letećeg objekta, kao i to da se radi o nečemu drugačijem i potencijalno strašnijem od svemirskog broda u kojem su vanzemaljci.
Sama je premisa filma stvarno dobra i vrlo lako uvlači gledatelja u svoj svijet. Rasizam holivudske industrije zaista je duhovito prikazan već u prvim scenama gdje vidimo kako izgleda Otisov rad na konkretnom filmskom setu, a problemi na ranču prikazani su u početku na vrlo intrigantan način, u duhu Peeleove izvanredne gradnje dramske napetosti i nekoliko pamtljivih situacija koje će vas baciti na pogrešan trag. Međutim, film ima dva velika problema koji značajno oduzimaju od njegove kvalitete. Prvi je taj da pokušava biti previše stvari odjednom: osim komentara na filmsku industriju, ljudsku opsjednutost spektaklima i eksploatacijom, zanemarenu crnačku povijest u filmu, kauboje i vanzemaljce, potencijalno i biblijske anđele, tu je i Peeleov komentar da je film primarno inspiriran cikličnošću dana u pandemiji, kao i tumačenja iz ekološke vizure koja u letećem objektu vide oštru kritiku ljudskog odnosa s prirodom. E da, ne zaboravimo i to da sam početak filma sadrži još i epizodu o podivljaloj čimpanzi na setu jednog filma na koju likovi referiraju, a koja baš i ne funkcionira kao ikakva supstancijalna paralela ili alegorija glavne radnje, već kao nasumično ubačena epizoda s osrednjim vizualnim efektima.
Jasno je iz samog pregleda tema da je jednostavno previše toga nagurano u skoro dva i pol sata ovog filma, a svaki element bez jasne veze s drugima i poprilično površno obrađen. Što možda i ne bi bio takav problem da film nije neopisivo spor: radnja jedva da se pomiče, likovi se kroz cijeli film ne mijenjaju značajno, i tako ovo šaltanje s jedne na drugu temu i jedno na drugo tumačenje zapravo uopće nije dinamično ni zanimljivo. Nema osjećaja nagrade, nema ushita sve do možda tek nekoliko scena pred sam kraj filma; većina toga što se događa na ekranu samo je monotono povlačenje koje ne vodi nikamo. Naravno, sasvim je moguće da film bude više stvari odjednom – sjetimo se fantastičnog "Sve u isto vrijeme" koji nas je nedavno oduševio – ali glavni problem "Nikako" je to da ni sam film ne zna što želi biti, a o temama kojima se bavi nema za reći išta suvislo. Teme u ovom filmu funkcioniraju više na razini ključnih riječi, nego kao predmeti filmskog istraživanja.
Drugi problem, sličan onome koji je morio i filmskog mu prethodnika, "Us", možda je i puno značajniji, bar u kontekstu ovog žanra; a to je da Peele prerano razriješi napetost koju stvara. Napetost se u hororima, a posebno ako postoje znanstveno-fantastički elementi, gradi tako da se objašnjenje fenomena odgađa, tako da publika ni u kojem trenutku nije sigurna postoji li racionalno objašnjenje za događanja na ekranu ili je posrijedi nešto nadnaravno ili paranormalno. Trenutak kad publika zna da postoji objašnjenje trenutak je kada napetost nestaje, a samim time i film više nije toliko strašan. Ni ovo, naravno, ne bi nužno bio problem kad bi film imao druge stvari na koje se može osloniti, ali budući da nijedna od njih nije razrađena ili konzistentna, teško je zadržati interes jednom kad počnemo dobivati objašnjenja. Priroda letećeg objekta u "Nikako" prebrzo se razriješi, iako nikad ne saznamo o čemu se radi točno. Tijekom svakog susreta s letećim objektom likovi dođu do novih zaključaka o njegovoj prirodi, a emocije s kojim mu pristupaju jednostavne su i ne reflektiraju kompleksnost fenomena s kojim se suočavaju. I tu se čak i ne radi o pukom strahu! Otis u jednoj sceni u kojoj ga plaše djeca obučena u vanzemaljce pokazuje više straha nego kad se suočava s jezivim letećim fenomenom. Emocije su jednako zanemarive kao i silne epizode i radnje sa strane koje filmu ne daju ništa značajno. Jednako tako, i sami likovi, iako odglumljeni dobro, nisu razrađeni i ne pozivaju na identifikaciju i empatiju, i tako se vrlo teško s njima povezati na razini dubljoj od činjenice da su vam kul i da se nalaze u nekoliko vizualno impresivnih scena. Za film ovako planetarnih ambicija, konačni rezultat je zapravo takav da se na kraju osjećate hladno i neinspirirano, a za likove vas manje-više boli briga.
Na kraju krajeva, ovdje se ne radi o katastrofalno lošem filmu, kao što se slažu i kritika i publika – fotografija je odlična, vizualno se radi o stvarno impresivnom izdanju, a Peele u svakom slučaju izvrće očekivanja naopako i nastavlja iznenađivati. Kritičari su film ocijenili uglavnom pozitivno, s tim da su vrlo rijetke recenzije koje ga proglašavaju izrazito lošim ili izrazito dobrim, i ovo je možda najbolji pokazatelj toga kakav je konačan dojam filma – za nešto ovoliko naizgled grandiozno, film se na kraju čini relativno beznačajnim i nevažnim u kontekstu Peeleova opusa. Za fanove njegova rada "Nikako" će možda biti interesantan primjer nečeg dosad neistraženog i drugačijeg, iako film kao film baš i ne funkcionira pretjerano suvislo. Ovaj je redatelj opetovano pokazao da je sposoban za stvaranje i strašnog i duhovitog materijala, i jasno je da je samo pitanje vremena kad će pogoditi dobitnu kombinaciju i dati nam još jedno remek-djelo. Je li se to, međutim, dogodilo ovaj put? Nope!
