U jeku vijesti da su dionice Netflixa doživjele veliki pad, pojavila se serija koja možda najbolje pokazuje zašto je gigant televizijskog sadržaja u problemu. David E.Kelly, koji je autor serije "Anatomija jednog skandala", stoji iza mnogih hitova koje smo obožavali. Iako poznat kao klasičan autor i kreativni producent, na momente je Kelly bio i izuzetno moderan (jedan od primjera je "Ally McBeal"), pa stoga mrvicu čudi naratološka sličnost filmu devedesetih za koji su se producenti odlučili kad je u pitanju ova serija.
Trenutno trending tema seksualnog nasilja i granice pristanka te mutne vode u kojima plivaju nemušti muškarci dobne skupine 40+, odgojeni da je sve na pladnju, i da je šlatanje dio boyswillbeboys igre, a trenutno često optuženi i za pogrešan pogled u javnom prijevozu, činila se, sigurna sam, kao dobitni element jednadžbe koja čini uspješnicu. Moramo biti fer i reći da je ta jednadžba ponekad vrlo nejasna. Nitko, pa ni David E. Kelly, do dana premijere ne može znati što će publika u kojem trenutku prepoznati. "Djevojke" Lene Dunham npr. postale su dio pop kulture i na tu se seriju referiraju mnoge danas, a kad je odabrana, bila je navodno tek "žvrljotina" na salveti.
Ipak, "Anatomija jednog skandala" ima dosta toga što radi za nju: uspješnu knjigu kao predložak, političke igre u blagoj pozadini (koja neće opteretiti publiku, ali će začiniti ljubavnu aferu i učiniti sadržaj “ozbiljnijim”), zvjezdanu glumačku ekipu, puno novca za proizvodnju i stilizaciju, te savršeni dodatak - silovanje kao motiv. Što je onda pošlo po zlu? Kao prvo, korištenje motiva seksualnog nasilja 2022. na tako banalan način začuđujuće je naivno. Cijeli Twitter i pola vrlo ozbiljnog televizijskog sadržaja bavi se temom silovanja na analitičan i emancipatoran način. Serije poput "Mogu te uništiti", "Sluškinja" i "Male laži" progovaraju o seksualnom i obiteljskom zlostavljanju na način koji se doista obraća današnjoj publici, dok "Anatomija jednog skandala" djeluje kao da je pisana od strane glavnog junaka - uštogljenog torijevca čija je ideja ultimativne prisnosti s djecom kupovanje šteneta.
Cijela je priča ispričana na jedan sapuničarski način, što je, paradoksalno, ono što nas najviše privlači u seriji. Sapunice imaju allure koji ne zastarijeva: lijepe su pa premda govorile o silovanju, snimane su u senzacionalnim interijerima, a glavne junakinje uvijek imaju sjajnu kosu, čak i kad imaju živčani slom. Ne treba podcijeniti moć lijepoga: na televiziji uvijek očekujemo stilizirani život. No ovdje ćemo ostati uskraćene: o tako se važnoj temi ne bi smjelo progovarati na površan način. Čini se da su se producenti ipak izvukli iz te prozivke #MeToo pokreta zahvaljujući vještom prevratu (spoiler: tužiteljica je zapravo i sama žrtva seksualnog nasilja od strane optuženog ministra unutarnjih poslova), ali odmah potom upadnu u drugi problem: ženski likovi su nedovoljno dobro portretirani. Nije jasno je li lik Michelle Dockery (tužiteljica krune i vrhunska odvjetnica) preduboko traumatiziran svojim nekadašnjim iskustvom, pa prelazi granice etike i morala, ili trebamo navijati za nju jer je pravedna osvetnica, lik ljubavnice ostaje zarobljen u svjedočanstvima iz sudnice pa doživljaj iste ovisi o subjektivnim moralnim vrijednostima svakog gledatelja i gledateljice, a lik žene, senzacionalno prepušten Sienni Miller, čiji se privatni život uvijek nekako slučajno preklapa s fikcijom, scenaristički nemušto leluja između privilegirane gospođe ministarke i žene koja “ne želi biti poput svoje majke”.
Finese su ono što publiku danas zanima. Ući u kost i kičmu i emotivne "mikroatome" svake junakinje jedini je način da se nahrani prevalentno ženska publika. Glavna priča je o nama (s pravom, jer smo do prije svemirskih pet minuta bile prikazivane isključivo kao supruge/majke ili kurve). Nažalost, David E. Kelly i njegova ekipa ovaj put to nisu uspjeli. Ipak, jedan je element važan toj specifičnoj publici odrasloj na posebnim pop-kulturnim mamcima. Možda to nismo znali, ali izgleda da smo dugo čekali da se Sienna Miller pojavi u jednoj od trending serija na ključnim platformama današnjice. Miller je dovoljno dobra glumica da igra bilo gdje i dovoljno prekrasna da bude glavna junakinja bilo čega, međutim, nekako je došla do četrdesete a da su je odlične role zaobilaze. Siennine prednosti (vidljivost, činjenica da je modna ikona) su joj vrlo često zapravo mane.
Miller djeluje kao da sama sebe odijeva za bilo koju ulogu - što je prekrasno za vidjeti jer rijetko koja glumica ima toliko stila - ali nažalost tako uvijek znamo da gledamo Siennu Miller, a ne lik koji igra. Uzmimo slučaj Michelle Dockery, koju poznajemo iz voljenog nam "Downton Abbeyja". Njezina je transformacija bolna, jer igra hladnu i neuglednu odvjetnicu (kao da uspješna žena mora biti neugledna - shame on you, Mr, Kelly), ali uspješna. Međutim Miller, s druge strane? Čak i dok igra plavokosu suprugu člana britanske vlade izgleda kao da kreće na IN Music (da bar!), što je dovoljno privlačan bombon za sve fashionistice oko magične brojke 40 (godina starosti) da nastave do kraja gledati seriju. Nevjerojatna je njezina karizma, koja joj jednako tako nevjerojatno odmaže u karijeri. Ipak, drago mi je bilo vidjeti Miller na ekranu.
"Anatomija jednog skandala" blaga je uvreda svim žrtvama seksualnog nasilja i svima koji se bave tom tematikom, a nažalost propušta i motiv koji se sam nameće iz književnog predloška: privilegija klase. Istina, dotaknu to scenaristi u dijalozima nekoliko puta, ali ne u stvarnoj, punoj, televizijskoj analizi. Bijeli uspješni muškarac s Oxforda misli da je samo usput poševio manje atraktivnu štrebericu, dok je njezin cijeli život osuđen na grčevitu borbu s traumom silovanja. I dok on svjedoči, doista je uvjeren (iako ga Rupert Friend, nažalost, igra vrlo neuvjerljivo i vrlo jednodimenzionalno) da to nije bio seks bez pristanka. To je zasigurno velika tema današnjice: gdje su granice bijele heteroseksualne privilegije i kako se snaći u društvu koje ih redefinira? Namjerno nisam dodala “muške” jer privilegija ovdje seže i do lika Miller, pa i do Dockery, koja u konačnici (spoiler!) gubi slučaj od strane svoje nepristranije - crne - kolegice. Netflix će morati, ako želi zadržati dionice a i publiku, pametnije birati i pričati ovakve priče.
