Stjepan Čagalj od malih je nogu bio okružen svijetom arhitekture. Najprije kroz majku, inženjerku građevine, s kojom je često odlazio na gradilišta, obilazio prostore u nastajanju i učio promatrati svijet kroz prizmu umjetnosti, funkcionalnosti i dizajna. Već tada, sasvim nesvjesno, gradio je temelje današnje strasti. Odluka da arhitektura postane i njegov profesionalni put došla je nešto kasnije, kada se oprostio od profesionalnog sporta i odlučio upisati fakultet. To je bio prijelomni trenutak kada je arhitekturu prestao promatrati sa strane i prihvatio je kao životni poziv. Još za vrijeme studija paralelno je crtao, učio i preuzimao prve projekte, ne doživljavajući to kao posao.
- Jednostavno, postalo je dio mene - govori 29 - godišnji Splićanin sa zagrebačkom adresom koji je od oca naslijedio sportski i poduzetnički duh što podrazumijeva visoku dozu discipline. Tako je prije dvije godine pokrenuo svoj arhitektonski studio STCA koji je njegov prostor slobode, istraživanja i autentičnog potpisa. U njemu je nastao i jedan od njegovih prvih ozbiljnijih samostalnih izazova, projekt „Kuća u Vinogradskoj”.
*Kakvu estetiku preferirate?
- Preferiram jednostavnost, čistoću i smirenost. Moj moto je: “Simplicity is the ultimate sophistication.” U toj tišini oblika, boja i emocija stvara se bezvremenski prostor za život.
*Je li nužno naći klijente koji vole isto što i vi?
Neodlučnost i nepovjerljivost kod klijenata su mi najteže karakteristike za rad. Teško je zadovoljiti nekoga tko ne zna što želi, a istovremeno nije otvoren za tvoju stručnost i viziju. Takve situacije zahtijevaju veliku dozu hrabrosti, ali i ludosti. Idealno bi bilo da klijenti dijele tvoju estetiku, ali važnije od svega je da imaju povjerenje. Kada ono postoji, lako se pronađe zajednički jezik.
* Kako komunicirati s klijentom koji ima drugačiju estetiku?
Estetika je vrlo osobna stvar, i svatko je interpretira na svoj način. Ne volim generalizacije, nisam još upoznao dva čovjeka koji imaju identičan ukus. Ključ uspjeha leži u međusobnom povjerenju i poštovanju. Ego je u ovom poslu najčešći neprijatelj dobre suradnje. Važno je slušati, razumjeti i znati kada stati na loptu, a kad istu pogurati u zajedničkom smjeru.
* Na kojim projektu ste najviše „rasli”?
Odlazak u Beč u renomirani arhitektonski ured BWM Architekten bila je moja profesionalna prekretnica. Tamo sam najviše sazrio jer raditi u takvom respektabilnom okruženju značilo je prvi put zaista zaroniti u arhitekturu u punom smislu, od koncepta do realizacije, pod pritiskom, s velikim odgovornostima i visokim standardima. Tamošnji projekt za Mariott Autograph Collection Hotel pamtim kao najizazovniji. Bio je iznimno kompleksan, s velikim timovima, visokom razinom odgovornosti i velikim očekivanjima. Naučio sam puno, i o sebi i o arhitekturi. Ponosan sam na niz globalnih projekata koje sam realizirao u suradnji s bečkim uredom, a posebno se ističe renovacija bara i restorana u Radisson Blu Split Hotelu, projekt koji je spajao visoke standarde hotelskog dizajna s mojom osobnom povezanošću sa Splitom.
*Kada govorimo o vašem samostalnom radu, tu se najviše ističe projekt „Kuća u Vinogradskoj”.
Taj projekt bio je više od arhitekture. Bio je to moj laboratorij ideja, test karaktera i trenutak u kojem sam prvi put osjetio puni opseg odgovornosti i slobode koju donosi vlastiti potpis. Tamo sam najviše rastao, i kao profesionalac i kao osoba.
* Kuću u Vinogradskoj kupili ste kao staru, oronulu dvokatnicu, kako je izgledala adaptacija?
Vapila je za obnovom. Kupili smo je 2020. godine, neposredno nakon zagrebačkog potresa. Ne bih rekao da je potres bio presudan, već tada je bila prilično devastirana. Odmah me privukla jer sam u njoj vidio potencijal, priliku da od ničega stvorim nešto što će nositi moj potpis. Danas mi je drago vidjeti kako moja vizija živi. Bila je to jedna od najbržih adaptacija koje sam do sada radio. Od kupnje do useljenja prošlo je svega osam mjeseci, što je za ovakvu vrstu projekta gotovo nezamislivo. Naravno, to ne znači da je sve bilo u potpunosti dovršeno. Čak i danas, pet godina kasnije, i dalje pomičem zidove, mijenjam raspored, kupujem novi namještaj, dorađujem koncepte. Stalno osjećam potrebu nešto preoblikovati, unaprijediti. Pripisao bih to profesionalnoj deformaciji. Taj prostor jednostavno živi i raste sa mnom. Na tom sam projektu učio u hodu, kroz projektiranje, izvedbu i svakodnevne odluke koje su oblikovale i prostor i mene.
*Koja vam je bila misao vodilja pri uređenju?
Hektika, stres i prenatrpani rasporedi nikad nisu bili poželjni dio moje svakodnevice. Mir mi je važan. Zato mi je vodilja u ovom projektu bila stvaranje prostora u kojem mogu disati. Želio sam svoj kutak mira u srcu Zagreba s jasnom podjelom između privatnog i društvenog. Gornji kat nosi intimniji, povučeniji karakter, dok donji služi druženju i otvorenosti. Sve sam radio prema sebi, svojoj osobnosti i onome što mi treba da se osjećam dobro. Bilo mi je važno da se u njoj svatko osjeća ugodno, da se zaboravi da je u Zagrebu. Htio sam izbjeći tipičan gradski dojam, beton, buka, zagušenost. Umjesto toga, želio sam da kuća ima meditativni karakter. Da te "odvede" negdje drugdje, u neki paralelni svemir. Temelj svega bila je jednostavnost. Nema tu puno filozofije, prostor mora služiti čovjeku, ne obrnuto. Htio sam da kuća komunicira s okolinom, da se ne nameće, ali da svejedno ostavlja dojam.
* U čemu je moć te kuće?
U suptilnosti – ništa ne vrišti, ali sve ima svoje mjesto i smisao. To je ta tiha snaga kojoj težim u svakom svom projektu. Prometna cesta i buka izvana učinile su da sve okrenemo prema unutarnjem vrtu. Htio sam stvoriti oazu mira u kojoj se zaboravlja na vanjski svijet. Nisam osoba koja provodi vrijeme u dnevnom boravku, pa sam prostor organizirao prema vlastitim navikama. Televiziju gledam iz kreveta. Druženja se odvijaju na natkrivenoj terasi, koja ima svoj jedinstveni ritam. Prostor sam prilagodio sebi, a ne očekivanjima kako bi “trebalo biti”.
* Gdje je vaša baza, gdje vam je dom?
Dom je Split, uvijek bio i uvijek će biti. Tamo sam u potpunosti svoj, ispunjen kao osoba, mjesto gdje se resetiram, punim baterije i pronalazim svoj mir. S druge strane, Zagreb je moja poslovna baza, mjesto gdje stvaram i rastem.
* Kakva iskustva nosite sa studija u SAD-u i Londonu?
Prvu godinu studija proveo je u Americi, no sustav je sustav potpuno drugačiji – ne biraš odmah glavni studij, već uzimaš opće predmete i istražuješ interese. Iako sam u početku fokus stavio na ekonomske predmete, vrlo brzo mi je postalo jasno da je za mene neki kreativniji svijet. Prešao sam u London, gdje sam na Middlesex University of London završio Bachelor i Master studij Arhitekture. Osim teorijskog znanja, tu sam posebno usvojio odgovornost prema rokovima, preciznost u detaljima i profesionalan pristup poslu. Fakultet sam odradio maksimalno korektno, ali moram priznati kako pravo znanje dolazi tek kada izađeš na gradilište, kada prostor postane stvaran, a crteži ožive.
* Koji su ključni elementi koji vas inspiriraju u stvaranju arhitektonskih rješenja?
Iako sam kroz školovanje bio klasični kampanjac, s godinama sam shvatio da to nije nužno mana. Kreativci često rade tako jer znaju da će, kad-tad, doći trenutak inspiracije. Samo ga treba dočekati spreman. Danas radim vrlo organizirano i sistematično, ali uvijek ostavljam dovoljno prostora za taj iskorak, za emociju, za ideju koja se dogodi u hodu. Inspiraciju najčešće crpim s putovanja. Različiti gradovi, ljudi, kulture, fascinira me način na koji drugi žive i kako oblikuju svoje prostore. U tim kontrastima i detaljima pronađem inspiraciju koju kasnije, na svoj način, pretočim u projekte.
* Što najviše volite u arhitekturi?
Spoj umjetnosti i funkcionalnosti. Arhitektura mi omogućuje da stvaram prostore koji nisu samo korisni, već i vizualno inspirativni. Volim kada neki prostor nosi emociju, kad oblik i svrha pričaju istu priču. U obitelji zapravo oduvijek “dobacujemo” tu istu lopticu interesa za gradilišta, nacrte i prostor. Ljubav prema arhitekturi naslijedio sam od mame, a ona od svog rođaka, poznatog splitskog arhitekta Frane Gotovca.
* Kako biste opisali mladu arhitektonsku scenu?
Karakterizira je inovativnost i borba za svoje mjesto pod zvijezdama. Mlada scena je otvorenija, spremnija na rizik i eksperiment. Vjerujem kako postoji neka zdrava tvrdoglavost kod nas mladih arhitekata. Pokreće nas želja da pomičemo granice, da ne pristajemo na onu "to je standard - tako se to oduvijek radi". Imamo neki svoj film u glavi, koji nosi posebnu energiju i svježinu, a koju tržište sve više prepoznaje i cijeni.
* Tko su vaši uzori?
Teško pitanje za mene. Nemam jednog uzora kojem bezrezervno težim. Volim tražiti vlastiti put, stvarati svoju filozofiju, i poslovno i kreativno. Ipak, izuzetno cijenim različite arhitekte zbog različitih stvari – netko me inspirira kroz način razmišljanja, netko kroz estetiku, a netko kroz upornost i snagu kojom gradi svoju priču. Više volim učiti iz nečijih principa nego slijepo pratiti stil. Ako me pitate u smislu predanosti radu, vjerojatno bi to bio neki sportaš poput Rafaela Nadala. Njegova disciplina i mentalna snaga su nevjerojatni. Ako govorimo o kreativnosti i inovativnosti, više sam sklon svijetu mode i dizajna to su Tom Ford, Simon Porte i slični. U arhitekturi cijenim Franka Gehryja, Tadaa Anda, Kengo Kumu, ali zapravo kao najveće uzore gledam svoje roditelje. Njihova radna etika, skromnost i način života su ono što me najviše oblikovalo.
* Što trenutno radite?
Paralelno radim na nekoliko jako zanimljivih projekata: konjički klub obitelji Zubac u Orahovici, bar i restoran hotela u Splitu te luksuznu rezidenciju na Kaptolu. Potonju finalizaciju s nestrpljenjem iščekujem jer vjerujem da bi mogao postati jedno od mojih najzrelijih ostvarenja dosad. U budućnosti želim raditi projekte u kojima vidim sebe, koji me vesele, a ne one koji su tu samo kao brojka na računu. Ako uspijem zadržati tu autentičnost i slobodu, a ljudi to prepoznaju i poklone mi povjerenje - za mene će to vrhunac karijere.