Svijetu treba mašta, ne stvarnost – nje isuviše imamo. Moda bi trebala biti neka vrst eskapizma, a ne pritvor. Nema boljeg dizajnera od prirode same. Želim osnažiti žene, želim da ih se muškarci boje kada ih vide u mojoj odjeći. Dajte mi vremena, i ponudit ću vam revoluciju. Želim poništiti pravila, a sačuvati tradiciju. Ako ste otvorena knjiga, teško da ćete biti privlačni..." Tako je govorio Alexander McQueen, veliki umjetnik, dizajner čije su modne invencije promijenile kriterije visoke mode. Njegova nasljednica, kreativna direktorica Sarah Burton manje više dosljedno, i sigurno slijedi njegov trag i stremljenja koja je postavio.
Primjer toga je i kolekcija ˝Process˝na koju se sa svojim umjetničkim odgvoorima nadovezalo 12 umjetnica iz svijeta. Burton se pak nadovezala na njegovu ideju žene kao krhke superheroine.
Za njega ljepota nije imala svoje jedno i jedino izvorište. Ona je, po njemu, kao praktičaru i misliocu suvremene estetike dolazila odsvakud. Nije bio konformist, a svoju borbu s identitetom, strahovima, očekivanjima, klasnim sramom je okončao samoubojstvom. Odlučio je otići odmah nakon smrti svoje majke. Umrla mu je tada i najbolja prijateljica i velika podržavateljica Isabella Blow. Njegov izričaj je revno oscilirao između smrti i života, tuge i veselja. Silueta, rez i klijent za njega su bili dobitna formula. Moraš imati izvrstan rez, znati zamisliti siluetu, znati pokazati ljudima svoj svijet koji će oni željeti otkupiti - objašnjavao je.
Vjerovao je da postoji skrivena agenda u krhkoj ideji i praksi romantike. McQueen je u modu ušao kao istaknuti radnik s višegodišnjim iskustvom u krojačkim radionicama, francuskim haute couture ateljeima i talijanskim tvornicama tekstila. Nakon Rokeby škole za dizajn kreće suradnja sa Savile Row.
Na početku karijere klijenti u Gieves & Hawkesu bili su tadašnji predsjednik Sovjetskog Saveza Mikhail Gorbačov te britanski princ Charles. Prepričava se anegdota da je na podstavi rukava flomasterom princu ispisao poruku: "I am a Cunt" (Ja sam p***a). S 20 godina McQueen počinje raditi za japanskog dizajnera Kojia Tatsunoa, da bi potom otišao u Milano gdje je počeo raditi za Romea Giglija. Ranih 90-ih vraća se u London i započinje školovanje na prestižnoj St. Martin's School of Fashion.
Revije je radio u botaničkom vrtu, pod cirkuskim šatorom, na klizalištu. Manekenke su "hodale poput Isusa po vodi". Svoje je ideje znao prepustiti samo na lutke jer bi bio razočaran manekenkama s kojima je surađivao. Jedinstvenost "McQueen looka" dominantno su činili korzeti, haljine-krinoline, kombinezoni, svemirska odijela, a ponekad i stari holivudski glamur.
Svoj brend pokrenuo je 1992., a Bernard Arnault ga je 1996. postavio za glavnog dizajnera brenda Givenchy, da bi u istoj godini dobio i britansku nagradu za najboljeg autora. U sljedećih devet godina još je tri puta nagrađen istim priznanjem. Umjetnički i medijski ekshibicionizam karakterizirale su rad i u ovoj podosta konzervativnoj kući: primjerice 1998. postavio je svoju omiljenu manekenku Shalom Harlow da se okreće između dva autorobota koji su po njezinoj bijeloj haljini prskali boju. Surađivao je s njima do 2001., do trena prije nego je Guccijeva modna grupacija otkupila 51 posto njegova vlastitog modnog brenda Alexander McQueen. Povodom tog poslovnog kraja tvrdio je da odlazi jer je njegova kreativnost u kući Givenchy sputana. To gotovo nitko nije propitivao.
Revija "Ludnica" iz tog perioda gdje je publiku ostavio sat vremena da gleda svoj odraz u zrcalu prije nego što su manekenke počele ulaziti u ograđeni prostor koji ih je dijelio od publike upravo tim staklom, ponašajući se kao pacijentice umobolnice, bio je njegov direktan komentar zajednice kojoj se obraćao, od koje je živio, a koju je prezirao i koju je htio preodgojiti.
Obožavale su ga Nicole Kidman, Penelope Cruz, Sarah Jessica Parker, Rihanna, a posebno Lady Gaga i Björk koje su njegove kreacije nosile u svojim spotovima. Volio je svoje zanatske vještine dovoditi do vrhunca s dizajnom više usmjerenim na formu i način kako se ona može postići s mekim, rastezljivim tkaninama i s ˝umjetnošću˝ samom. Kritičari su, na sreću, na vrijeme prepoznali da je postigao očaravajuće efekte. Uz trajnu podršku od Isabelle Blow te kolega dizajnera Philipa Treacyja i Shauna Leanea, a uz upotrebu Swarovski kristala i različitih tkanina, dizajner je ostavio neizbrisiv pečat u tom, u suštini lijepom, ali i okrutnom poslu.
Kreirao je "sa strane" najgoreg ugla tijela ne bi li tako osigurao da njegova odjeća adekvatno stoji sa svih strana i da postigne osjećaj "oklopa", koji pristaje i svim visinama i težinama.
Njegov utjecaj, spajanje primjenjene i hiperkodirane umjetnosti, uvijek prisutna kritika i cinizam - trajno su promijenile modni svijet, i njegove mogućnosti. Ideja da je moguće kao radničko dijete doći do samih vrhova suvremene civilizacije, na nju se osvrtati, i tražiti više - zalog je koji mu povijest umjetnosti, povijest mode neće zaboraviti. A Sarah Burton se, unatoč mnogim kritičarksim dvojbama još s početka njezina preuzimanja - ipak čini kao izvrstan izbor!
