Nedavno sam otputovala u rodnu Liku i kao gotovo svaki put sa sobom u Zagreb donijela nekoliko starina koje inače svoje mjesto imaju na tavanu. Ovaj put uzela sam stari tepih izrađen od starih krpa. Riječ je o dugim stazama koje su nekada žene (pa tako i moja baka) ručno izrađivale koristeći tkanine koje više nisu imale funkciju, najčešće staru odjeću, a zatim bi se na tkalačkom stanu, zapravo patchwork tehnikom, izrađivao tepih dug desetak metara. Danas je patchwork ponovno popularan u modnoj i industriji interijera. Naravno, baka u ono vrijeme nije znala niti brinula za patchwork, a bome ni za trendove, a materijale za ovakve tepihe teško je nabavljala jer odjeće nije bilo na bacanje. Da je tada mogla pogledati 60-ak godina u budućnost, vidjela bi gomile materijala i tkanina koji se nemilice bacaju, a od kojih bi mogla istkati na kilometre krpara.
Izmjenom generacija tradicionalne tehnike su utihnule, slično kao i naša svijest o posljedicama bacanja dotrajalih materijala u smeće. U industriji koja godinama mahnito lansira nove kolekcije cikličko funkcioniranje u proizvodnom lancu je nužno, a zahtjevi za ekološki osviještenim postupcima sve su potrebniji. Često se postavlja i pitanje može li planet izdržati naše konzumerističke navike. Deadstock tkanine i upcycle tehnike načini su proizvodnje kojima se industrija dijelom može (pokušati) iskupiti za svoje grijehe. Zastupljeniji su kod dizajnera koji promiču slow fashion i održivu proizvodnju, koji su dodatno potaknuti pandemijom koronavirusa. Kako pokazuju podaci sa stranice Global Fashion Agenda, svake se godine proizvodi oko 92 milijuna tekstilnog otpada i predviđa se da će taj broj rasti. Spomenute količine su zabrinjavajuće, a ako tome dodamo da je modna industrija odgovorna za 10 posto globalnih emisija ugljika, što je više od međunarodnih letova i pomorskog prometa zajedno, dolazimo do zastrašujućih spoznaja. Radni uvjeti u zemljama Trećeg svijeta u kojima se proizvodi najviše odjeće graniče s nepoštivanjem osnovnih ljudskih i radničkih prava, a sva ta odjeća rađena od loših materijala - plastike, sintetike, tretirana je toksičnim bojama i sustavno narušava ekosustav. U vode i oceane se pranjem sintetike ispušta oko pola milijuna mikrovlakana i mikroplastike i zastrašuje podatak da je mikroplastika pronađena u posteljici trudnica. Dakle, bez razmišljanja - promjene u modnoj industriji su nužne i prijeko potrebne.
Iako daleko od idealnog, dobra vijest je da se stvari pomiču s mrtve točke. Veliku ulogu u tome ima materijal s otpada, koji se iz smeća pretvara u luksuz. Inače, upcycle proces proizvodnje odnosi se na prenamjenu modnih komada u neke druge, što je, primjerice, belgijski dizajner Martin Margiela činio još prije nekoliko desetljeća. Deadstock tkanine definiraju se kao višak koji stoji u skladištima, kao zalihe tkanina koje su se nakupile tijekom nekoliko sezona zbog prekomjernog naručivanja, nemogućnosti proizvodnje i sličnih razloga.
"Svaki ozbiljan brend ima takvu zalihu, jer da bi ispoštovao rokove i dolazak nove kolekcije u dućane, potrebno je naručiti tkanine oko pola godine ranije", objašnjava nam dizajnerica Ksenija Vrbanić, vlasnica brenda Xenia Design, koja se okrenula starim deadstock tkaninama kao novoj sirovini. "Do početka pandemije svi smo bili fokusirani samo na to da svake sezone lansiramo novo, drugačije, bolje, poželjnije, brže. Tu se nikako nisu mogle koristiti zalihe deadstocka, uvijek smo bili u potrazi za nekom novom, originalnom tkaninom", govori Ksenija i prisjeća se koliko su se stvari promijenile unatrag godinu dana.
Tada je nastupio lockdown te su mnogi veliki proizvođači tkanina zatvorili svoju proizvodnju i ostavili brendove bez novih materijala. S druge strane, smatra da je to ujedno bila prilika za reorganizaciju ciklusa proizvodnje. Ističe da je takva situacija rezultirala novim valom kreativnosti - dizajneri nisu odustajali, već su pronašli nova rješenja, pa je i sama za svoju kolekciju koristila materijale iz skladišta. Jedini problem kod deadstocka, ističe, leži u nemogućnosti proizvodnje velikih količina pa se radi o limited edition komadima, naravno zbog ograničenosti dostupnih tkanina.
Na domaćoj sceni trend slow fashiona predvodi i dizajnerica Marija Kulušić, koja je u 2020. izbacila capsule kolekciju kaputa i šalova rađenih od recikliranih deka te ostale komade od lanenog platna starog 70 godina.
"Posebno su mi zanimljivi antikni tekstili koje sam koristila u posljednjoj kolekciji. Radi se o lanenim tkaninama izrađenim u Zagorju na tkalačkom stanu prije oko 70 godina. To su tkanine izrađene od biljaka uzgojenih na istoj lokaciji, a izrada na tkalačkom stanu izuzetno je spor i kompleksan proces. Koristila sam i kožu koja je otpad prehrambene industrije", objašnjava Kulušić.
"Spor i kompleksan proces" jedan je od razloga zbog kojeg se ovakav način rada ne uklapa u načine po kojima je industrija naučila funkcionirati. Ipak, trend korištenja otpadnih materijala ima sve veći odjek na globalnoj razini, a potiču ga trenutno najpopularnija modna imena. U priči o deadstock tkaninama ne možemo ne spomenuti francusku dizajnericu Marine Serre, koja naglasak stavlja upravo na modnu održivost. Marine koristi frazu regenerirano kada govori o svojim komadima nastalim upcycle tehnikom. Traper, pamuk, svilu... - stare materijale pronalazi na odlagalištima otpada i u vintage trgovinama. Za kolekciju 2020. koristila je stare ručnike, deke, stolnjake i proizvela komade koje žele nositi influencerica, liječnica, pop-zvijezda Dua Lipa i novinarka Glorije Glam.
Odličan potez za brend, ali i za planet, napravili su dizajnerski veterani Raf Simons i Miuccia Prada novom Prada Re-Nylon kampanjom. Kolekcija ready-to-wear rađena je od regeneriranog najlona i donosi Pradine klasike koje modni nostalgičari jednostavno obožavaju. Prada se tako nenametljivo istaknula kao jedan od trenutno vodećih održivih brendova u luksuznom sektoru. Skandinavski brend Acne Studios, modna kuća Alexander McQueen, američki indie brend Bode samo su neka imena čija je estetika veoma tražena i popularna, a u proizvodnji se okreću ekološki prihvatljivim načinima i recikliranju, zbog čega su traženi i aktualni na sceni, osobito kod ekološki osviještene generacije Z.
Za razliku od Prade, koja je trenutak trenda nostalgije okrenula u svoju korist i iskoristila deadstock, većina luksuznih brendova ipak ne pronalazi isplativost u ovakvim načinima proizvodnje. Odgovornost je tu dvostruka, jednim dijelom nose je kupci gladni noviteta koji zabljesnu na pet minuta i izlaze iz mode. Neprestano traže novo, drugačije, trendi. Odjeća se nosi jednu sezonu, a već drugu odlazi na otpad, što je najveći problem high streeta i brze mode. Drugi krivac su veliki modni igrači kojima je profit i dalje glavni motiv. Nalazimo se tako u začaranom krugu u kojemu brendovi okreću zaradu, prividnu korist imamo mi kao kupci, dok štetu trpi planet.
"Velike modne kuće i dalje teže ekskluzivnosti i zato izrađuju tkanine za svoje kolekcije. Znamo da brendovi poput Louisa Vuittona najviše zarađuju na modnim dodacima koji su izrađeni od materijala u potpunosti prekrivenog logom. Dok im takvi predmeti nose najviše profita, logično je da se neće okrenuti deadstocku", kaže Marija Kulušić i dodaje kako potencijal deadstocka postoji, no i kupci trebaju potpuno promijeniti svoje potrošačke navike kako bi takvo što postalo standardom. "Kada bi većina potrošača kupovala smisleno i u manjim količinama obraćajući pažnju na kvalitetu, korištenje deadstocka moglo bi postalo standard", smatra dizajnerica čije održive kolekcije odlično prolaze kod publike, baš kao što je slučaj sa Ksenijom Vrbanić.
"XD je sezonu SS/21 već tako odradio. Manji dio kolekcije kreiran je iz našeg deadstocka. Kupci su reagirali vrlo dobro jer je to u skladu s novim tendencijama održive mode, svi su to prihvatili kao svoj doprinos očuvanju planeta. Jedini problem je što neke modele nismo mogli isporučiti u dovoljnim količinama", kaže iskusna dizajnerica, smatrajući kako otpadni materijal nikada neće postati standardom, već eventualna nadopuna zbog skupljeg i zahtjevnijeg načina proizvodnje, pa je i krajnji proizvod skuplji.
"Sve te inovacije i prilagođavanje novim tržišnim uvjetima, novim potrebama i željama kupaca iziskuje povećani angažman u svim fazama kreativnog i proizvodnog lanca. Ali u isto vrijeme to je i izazov koji je bio potreban da bi se ljudi zaposleni u modnoj industriji trgnuli i izašli s novim stanjem svijesti." Slažemo se da je novo stanje svijesti nužno, jer ako nastavimo starim stazama, zakoračit ćemo u svijet u kojem moda više neće biti ni potrebna.
