Iako je film o Franci Sozzani, slavnoj urednici talijanskog Voguea, predstavljen 2016. godine kada je spomenuta urednica o kojoj je ovaj ispovjedni-biografski dokumentarac i umrla, ja sam ga tek sada uspio pogledati te sam se odlučio napisati ovaj tekst jer malo je (ili barem – sve manje) osobnosti koji te od "prve" obuzmu, inspiriraju i pouče – bez da su znali da to rade, bez da si ti sam kao gledatelj ili čitatelj – bio spreman na to.
Franca Sozzani bila je sinonim za talijanski Vogue, a talijanski Vogue bio je izvor informacija o modi, izvor inspiracije i smjer hrabrosti i odvažnosti kojim su ili bi trebali modni entuzijasti ići. Bila je, dakako, modna ikona i priznaje, u toj svojoj velikoj i finalnoj, javnoj ispovjedi svom sinu, da jedino nije uspjela u "ljubavi", i da joj je to jasno. Bila je posvećena svom poslu, i njemu – sinu. Rano se udala, već s dvadeset godina dok je studirala njemački jezik i filozofiju. Rastala se nakon tri mjeseca. Sina je dobila s oženjenim čovjekom. Za ta vremena i sva ona koja su došla poslije – takve geste su za ženu takvog kalibra i dalje, na bizaran način predstavljene kao "smjele". Inspirirala ju je Britanija ponajviše. Osjećala je slobodu ili kako je rekla "miris slobode", što valja znati da nije isto i da to nije slučajno rekla. Živjela je tamo. Voljela je i Ameriku. I znala je da je borba za slobodu, neovisno u kojem mediju, jeziku ili dijelu svijeta jesi – uvijek proces, trajno neostvaren cilj. Kao i ljubav.
Moda je uvijek proces i zahtijeva iskorake, ne komodifikaciju, ne uljuljanost. Moda je stav, odluka, način – i pogled na svijet. Djeluje kao puno općih definicija, ali nije. Sve je to znala ova, obrazovno formirana filozofkinja, urednica Franca Sozzani.
Potpunu akreditaciju i "odriješene ruke" davala je fotografima: Stevenu Meiselu, Bruceu Weberu, Peteru Lindberghu, Mariju Testinu. Steven Meisel, jednako obožavan od France, ali i Anne Wintour, kao i Madonne, radio je doslovno svaku naslovnicu talijanskog Voguea do smrti velike urednice 2016. godine. Bio je to hrabar i neočekivan eksperiment koji se pokazao kao izvrsna gesta profesionalnosti, povjerenja i uzajamne solidarnosti.
Sozzani je radila ono što bi se zvalo: odgovorno novinarstvo pa je promovirala vrijednosti i usuđivala se. Promovirala je ljude i riskirala. Prokazivala je, razmišljala. Bila je svjesna da je svaka medijska gesta poruka koja ima više svojih lica. Mislila je da se sve što se na ovomu svijetu događa – tiče i mode. I bila je u pravu. Najpropulzivnija i nerijetko najbogatija industrija je upletena u niz socio-ekonomskih i političkih relacija. Nekada posredno, nekada neposredno.
Jednoglasno su fotografi i dizajneri koje je njezin sin intervjuirao u dokumentarnom filmu: "Franca: Chaos and Creation", poput Valentina, Webera, Lindbergha te Donatelle Versace, govorili o važnosti tog dijela njezina karaktera: povjerenje u ljude, i spremnost na hrabrost, volju za usuditi se.
Kako se odgajala ta hrabrost? Franca u ispovjedi svom sinu koju možete pogledati na Netflixu kaže da je za to odgovaran njezin otac. On ju je u ranoj dobi učio da skoči, da se "baci" kako bi savladala strah. Prvo s kuhinjskog stola, a onda s vrha životnih poteškoća u more razrješenja, u mir. To bacanje je dakako metafora, ali ga je ona poprilično doslovno shvatila. U njezine najveće zasluge spadaju modne "kontroverze": naslovnice u kojima je upozoravala na ludilo makeovera, upozoravajući na izazove novih (operiranih!) estetika, manekenke u razasutom ulju usred ekološke katastrofe. Progovarala je i o nasilju u obitelji. Sve to s visoko estetiziranim pogledom. Kritičari takvog pristupa su upozoravali da estetizacija i poglamurivanje tako velikih i teških tema ne doprinosi rješenju već suprotno – ohrabruje počinitelje da rade isto, nesvjesne izvođače katastrofa da ponove, tvrdili su da je to najgora modna kapitalistička reakcija koja sve kooptira, pa i zločin, pa i katastrofu. Ona im je mirno odgovorila, po prilici - nije mi jasno zašto moda ne bi smjela govoriti o društveno relevantnim temama? Otkud vam ta ideja?
I bila je u pravu. Kada je umrla, najveću (tekstualnu!) počast odala joj je možda najveća suparnica, a zapravo prijateljica – Anna Wintour. Rekla je da se takve poput nje više ne rađaju. Zanesene, uvijek protiv pravila, hrabre. Pisala je Anna to pismo u američkom Vogueu, dakako, inspirirana i ljubavlju koja je već tada bila začeta između sina France - Francesca Carrozzinija i njezine kćeri, Bee Shaffer. Poručila joj je da je zahvalna na njezinu prijateljstvu koje se moralo zaslužiti, na beskompromisnosti, ali i da može biti ponosna na ljubavni film koji je sin ostavio u amanet njihovoj, zajedničkoj, još nerođenoj unučici. Umrla je u 66. godini života od raka pluća. Uz nju su bili najbliži, a često ju je posjećivala i Anna Wintour.
