Dragana Ognjenović je neupitno jedno od najupečatljivijih imena regionalne modne industrije i netko tko je usprkos turbulentnim vremenima uspio opstati do danas, prije svega jer je dosljedna sebi, ali i kvaliteti. Ona ništa ne prepušta slučaju, tako da, uz odjeću koju kreira, u njenoj prodavaonici uvijek vlada magična atmosfera, kao da ulazite u hram mode - počevši od izbora zaposlenika do pakiranja - tako da je nemoguće izaći iz nje ravnodušan, jer jamči posebno potrošačko iskustvo, u pravom smislu te riječi. U svijet mode ušla je 1992., u jeku velike ekonomske krize i moralnog pada na ovim prostorima, u vremenu poplave kiča i neukusa. Već prvi modeli su joj bili dijametralno suprotni tome - jednostavni, promišljeni, isticali su ono najljepše na ženi. Njen jedinstveni stil prepoznatljiv je i sada, čak 25 godina nakon njene prve modne revije, koju je ova nesuđena matematičarka održala u Studentskom kulturnom centru u Beogradu. Otada ona ne prestaje oduševljavati i svoje obožavateljice, ali i one koji tek to postaju, razvijajući u kontinuitetu svoje linije D.O., Softver i D.O. Home. Već tada je nagovijestila veliko dizajnersko ime za koje će se čuti u Italiji, Austriji, Velikoj Britaniji, Americi, Meksiku... A kako to obično biva, sve je krenulo od crtanja. Kolege nisu vjerovale da će uspjeti i sugerirali su joj kako bi odjeća trebala izgledati. Srećom, nikog nije slušala. Radila je po svome i sada točno zna i odmah primijeti tko nosi njene modele, bez obzira na poplavu novih brendova. Iako će vam reći da je za nju uspjeh relativna stvar, uspjela je u onome što mnogima ne polazi za rukom - da postane timeless. Usprkos velikoj slavi, vodi povučen život, izbjegavajući reflektore javnosti, no u ovom razgovoru otvorila je dušu, priznajući da je umjetnost uvijek bila dio njenog rukopisa i da najviše od svega voli ugo stiti prijatelje u svom domu.
Dragana, od početaka pa do sada mnogo se toga promijenilo, trendovi su se rađali i nestajali, moda se transformirala u nešto što je možda teško definirati, a vama uspijeva da i dalje budete "in". Kako?
- Hvala vam na ovoj konstataciji, shvatit ću je kao kompliment. Globalno se promijenilo mnogo toga, ali u biti bi ono što stvaramo trebalo imati prefiks koji odredimo, a po meni je to komunikacija. Moda je uvijek bila iskra komunikacije. Može se shvatiti kao jednostavno štivo, a možemo je razumjeti i kao sliku vremena. U svakom slučaju, moda je najmanje kroki koji omeđuje vrijeme ili, malo ambicioznije, "slika vremena". Što se mene tiče, pratim neku svoju misao, gradim i slažem tanke slojeve, kao što se slažu millefoglie…
Budući da u vašim kolekcijama uglavnom prevladavaju crna i bijela boja, odnosno skloni ste monokromatskom stilu, zanima me kakav je vaš odnos prema bojama.
- Predivan, jednostavan i slobodan. Boje obožavam.
Posljednjih godina se mnogo priča o hiperprodukciji odjeće, proizvodi se više nego što nam je i potrebno. Kakav je vaš odnos prema ekologiji, razmišljate li o tome dok kreirate?
- Radujem se što je moj odnos prema modi i odjeći, još od početka, okrenut kvaliteti, upotrebljivosti i u kontradikciji je s ultimatumom promjena. Ispostavilo se da je svaki od ovih postulata veoma važan, a posebno je postao vidljiv s dolaskom pandemijske krize.
Kako, prema vašem mišljenju, izgleda osoba sa stilom?
- Osobu sa stilom jednostavno ne možete ne primijetiti. Često nije ni važno sviđa li vam se stil ili osobu na neki tajni, tihi način poštujete zbog njene autentičnosti.
Iako ste postigli velike uspjehe na raznim smotrama mode u svijetu, posebno u New Yorku, ipak ste odlučili ostati u Beogradu. Koliko je teško opstajati u lokalnim okvirima?
- Različiti su pogledi na modu, na posao koji se zove modna industrija, različit je odnos administracije prema tome, drugačije je gotovo sve što se tiče tehnike izvođenja, a mi, opet, ovdje radimo lijepe stvari. Ostala sam jer volim ljude s kojima radim, volim mjesto na kojem jesam i, naravno, tome se mogu dodati još i privatni razlozi.
Vaš osobni pečat je karakterističan i jako prepoznatljiv. Na što nikada ne biste stavili svoj potpis, ni pod koju cijenu?
- Iskreno, ne znam. Čini mi se da s takvim stvarima i ne dolazim u kontakt jer sam previše zaokupljena ovime što radim, pa se i krećem kroz prostor koji je tome sličan. Surađujem s osobama, umjetnicima, koji dijele moju estetiku i čini se da nemam vremena za nešto drugo.
Kome se kao dizajnerica odjeće i dalje divite?
- Divim se veteranima u ovom poslu, ljudima koji su i dalje puni života i živosti u poznim godinama, osobama s toliko iskustva, koje se raduju novom stvaranju, umjetnicima koji nisu otišli u mirovinu, već s istim žarom i strašću stvaraju i inoviraju. Pronaći to i izazivati u sebi smatram najvećim uspjehom.
Vaša linija za kuću D.O. home slavi svoj 20. rođendan i tim povodom ste dizajnirali uporabne predmete od porculana i keramike. Koliko umjetnost utječe na vaš rad?
- Umjetnost, ako mislite na slikarstvo, neodvojivi je dio mene i ona se prelijeva na sve sfere kojima se krećem. D.O. home je nastao prije više od 20 godina. Vjerujte mi da mnogi ne znaju i da je postojao, tako je i s ostalim stvarima koje sam radila. Za to vrijeme rodila su se i stasala nova djeca koja nemaju to sjećanje…
Vaš restoran Pire u središtu Beograda dugo je bio sinonim za profinjenost i ugodnu atmosferu. Planirate li se nastaviti baviti gastronomijom ili je to iza vas?
- Ne planiram se baviti gastronomijom kroz vlastiti restoran, već na jedan nov način. Imam lijepe i ambiciozne planove, ali ne mogu još govoriti o tome, osim da će biti lijepo i zabavno.
Kako izgleda vaš dan kada ne morate ništa raditi?
- U principu, malo je stvari koje "moram" raditi. One se uglavnom tiču administracije, sve ostalo je dio nečega što volim. Kada imam vrijeme koje je posvećeno samo meni - to je obično nedjelja prijepodne - tada naslažem knjige pokraj kreveta, bilježnicu za crtanje, donesem kavu i uživam u miru - crtajući i čitajući. Volim dokumentarne filmove, muziku… I tako klizi to vrijeme. I, naravno, volim dijeliti vrijeme s prijateljima, roditeljima, sestrom, sestričnom… Volim kuhati za druge, volim kuću i volim prijatelje u kući.
I za kraj, moram vas pitati, jeste li se ikada negdje pojavili da niste bili u crnom?
- Naravno da jesam, pa to je skoro redovito, samo nitko ne primjećuje, a zaista volim bijele košulje…
