Razdjeljak na stranu, emoji koji plače od smijeha i skinny traperice neugodni su relikti trendova kojima se stari milenijalci (rođeni između 1981. do 1996.) sramote u javnosti. Kažu tako pripadnici generacije Z - rođeni od 1997. nadalje. Smiju se tako tinejdžeri i mlađi punoljetnici na društvenoj mreži njihova izbora koju milenijalci baš i ne razumiju - TikToku, dakako.
I dok baš i ne razumijem zašto otkazujemo razdjeljak na stranu i emoji koji plače od smijeha - to je taj generacijski jaz, valjda - skinny jeans i mogu shvatiti. Sjećam se kad su se vratile u modu, bila sam u srednjoj školi. Dotad smo nosili traperice ravnog kroja ili trapezice, a oni koji su bili hrabri i one jako širokih nogavica. Skinny nam je bio šok - kako ćemo se uvući u to?! Polako, ali sigurno nismo više imali izbora. "Normalnih" traperica više nije bilo i prijelaz na skinny bio je neminovan. Najveći izazov bio je kako pronaći kroj koji je dovoljno uzak da je cool, ali i dovoljno prozračan da ne narušavate krvotok u donjem dijelu tijela.
To čak i nije karikiranje jer su se s vremena na vrijeme pojavljivala upozorenja stručnjaka koji su govorili kako su preuske traperice štetne za naše zdravlje te bi ih trebalo nositi rijetko ili nikada. Znali smo to i sami kad bismo, primjerice, nakon napornog dana ili noćnog izlaska došli kući i "gulili" hlače sa sebe te instant osjećali olakšanje kad bismo oslobodili svoje unutarnje organe i donje udove. Svejedno, nosili bismo ih opet i opet. I štikle su opasne pa ih nosimo, zar ne?
Nisam sigurna patimo li svi od stockholmskog sindroma kada su u pitanju trendovi, ali svi smo u nekom trenutku zavoljeli skinny jeans. Čak i ja, koja sam isprva muku mučila s pronalaskom traperica koje mogu navući preko svojih prevelikih listova (ne bedara; listova), shvatila sam da mi uske traperice stoje zapravo bolje od trapezica s izvezenim cvjetovima i cirkonima. Svatko je s vremenom pronašao nešto za sebe u skinny jeans svemiru i više nije bilo dileme. Povremeno bi se javljali trendovi poput boyfriend jeansa, model za koji sam zaključila da mi užasno stoji jer nisam mršava i izgledam kao da sam izašla u pidžami, a i nisu mi izgledale dobro ni na koju drugu obuću osim štikli koje rijetko nosim. Ostala sam vjerna skinnyju čak i kad sam nabacila koji kilogram više jer bih izgledala bolje u uskim nego u širokim hlačama, koje ionako nikad ništa ne skrivaju nego samo dodatno ističu.
I naravno da u ovom trenutku, kad smo već skoro godinu dana svi kod kuće u tajicama i trenirkama, skinny jeans nikome ne zvuče privlačno. Zašto bismo se uvlačili u uske nogavice kad možemo biti slobodni, a naša bedra i listovi ne stisnuti? Također, činjenica je da mnogi od nas u svoj omiljeni par traperica ne mogu više ući ni da žele nakon ove godine. Pa zašto se ne bismo prebacili na tzv. mom jeans, širokih nogavica i visokog struka, nekad tako prezreni kroj koji nije pristajao nikome?
Taj se kroj inače nosio u osamdesetima, no moda se stalno vraća, to je jedino pravilo kojeg se možemo držati, baš kao i ono da nam nešto može na prvi pogled biti ružno ili nam se čini da nam nikada neće pristajati i vjerujemo da to nikada nećemo obući. I onda prođe neko vrijeme i razvijemo taj stockholmski sindrom. Nismo ni shvatili kako se to dogodilo, ali više ne možemo zamisliti sebe u nekom drugom kroju traperica. Sigurna sam da će to isto dogoditi sa skinny trapericama. Nemojte ih bacati jer mogle bi se vratiti prije nego što mislite. A ako ih se još ne možete odreći, to je sasvim u redu. Na kraju, generacija Z je ona koja je prije samo godinu dana imala "Tide pod izazov" u kojem su jeli deterdžent za rublje, a navodno pokušavaju vratiti niski struk u modu. Možemo li se dogovoriti - ostavite nam skinny, a vi si slobodno uzmite niski struk? Tu grozotu, vjerujem, nitko ne želi ponovno proživljavati.
