Svjetski čelnici krajem 2021. godine su se okupili na UN-ovom COP26 summitu u Glasgowu kako bi došli do sporazuma za spas budućnosti čovječanstva. Tragalo se za rješenjima kojima će se spriječiti zagrijavanje Zemlje iznad 1,5 stupnja Celzija, iako znanstvenici već godinama upozoravaju da smo na pravom putu do katastrofalne točke zagrijavanja od 2,4 stupnja. Crveni alarm upalio se još 2015. godine za vrijeme Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama i vrijeme za konkretne korake bilo je “jučer”, no i nakon ovog summita ekolozi sumnjaju u stvarne pomake koji bi se trebali dogoditi. Dogovorene težnje odnosile su se na pronalazak i upotrebu alternativnih fosilnih goriva, minimaliziranje deforestacije, smanjenje emisije metana za 30 posto do 2030. godine…
Kao jedna od najvećih zagađivača okoliša, tekstilna industrija veliki je dio ove priče. Naime, 3 do 10 posto emisije ugljikova dioksida dolazi od modne industrije, iako se točna emisija zapravo ne može utvrditi, dok je 48 posto lanca proizvodnje i nabave povezano s krčenjem šuma. Samo dio problema s kojima se treba suočiti – ili se navodno već radi na njima. Na održanom summitu sudjelovalo je 130 modnih imena koji su obećali prepoloviti svoje emisije ugljikova dioksida do 2030. godine, a do 2050. smanjiti ih na nulu, uz rok od 12 mjeseci u kojem moraju priložiti znanstveno potkrijepljene načine kojima će ispuniti obećanja. To samo znači da je pred industrijom daleki put do ostvarenja ciljeva koji uključuje velika ulaganja, suradnju između brendova i između svih članova lanca nabave. Prelazak na obnovljive izvore energije, materijali koji se mogu beskonačno puta reciklirati i nulta emisija ugljikova dioksida – bliska budućnost, ali i utopijski state od mind. U ovoj priči, obećanje je jednostavniji dio, provođenje u djelo ipak je teži zadatak.
Za mnoga modna imena, u prvom redu ona brze mode, održivost predstavlja lansiranje kapsulnih kolekcija sa zelenom etiketom, što se direktno tumači kao greenwashing, a pretjerana proizvodnja – i konzumacija je i dalje prisutna kao loša praksa o kojoj se manje govori. Istraživanja pokazuju da se količina odjeće koja se godišnje baci u Americi poduplala u posljednjih 20 godina i sada iznosi oko 17 milijuna tona. Ellen MacArthur Foundation istraživanje iz 2017. je pak pokazalo da čak 87 posto ukupno proizvedene odjeće završi na odlagalištu otpada. Pritom, za jedan par traperica potreban je kilogram pamuk, a za uzgoj tog kilograma utroši se do 10 tisuća litara vode. Niti reciklirani materijali nisu nužno pozitivna stvar – dok će prelazak na reciklirani poliester smanjiti emisiju ugljikova dioksida, njegova razgradnja u prirodi traje stotinama godina, dok se mikroplastika zadržava u oceanima i pitkoj vodi. Zbog ovih i brojnih sličnih problema, modna održivost je tema industrije već neko vrijeme, no i dalje se bilježi povećana potrošnja, dok su emisije ugljičnog dioksida na putu da se do 2030. - poduplaju, govori istraživanje instituta Apparel Impact i World Resources.
Iz trenutne perspektive zaista je teško vjerovati u utopiju, a ne u distopiju. Bombardirani smo pojmovima poput održivo, organski, eco-friendly i oguglali smo na iste, dok im značenja najčešće nisu potkrijepljena. Sve je teže navigirati kroz diskurs održive mode i sve se teže oduprijeti dojmu da se „održivost” čini lažnom jer najčešće iza ovih pojmova se ne kriju podaci koji govore o tome koliko je neki odjevni komad zaista „zelen”. Stvara se ekološka anksioznost koja nas, paradoksalno, tjera da kupujemo još – ali ekološki. Analize govore da je životni vijek odjeće danas duplo manji nego što je bio početkom 2000. godina. Posjedujemo više, nosimo kraće i češće bacamo odjeću. Sve to iza težnje da budemo održivi. S druge strane, koliko god težili održivoj modi i boljim modnim odabirima, istraživanja pokazuju da će milenijalci i generacija Z i dalje najčešće ulaziti u trgovine brze mode iako su svjesni njihovih ekoloških grijeha, sa svakim novim sniženjem dodati nove artikle u virtualne košarice, iz jednostavnog razloga brojnih modnih trendova i novih primamljivih komada koje želimo imati i pokazati svijetu. Jer moda je nešto što zahtjeva našu uključenost i interakciju i to je ono u čemu uživamo, zbog čega je teško pomiriti održivost i tekstilnu industriju.
„Većina naše industrije očajnički želi postati zelena i relevantna na tržištu, kako bi se približila generaciji X, Z, Y, no budući naraštaji kupaca neće u to vjerovati. Što više znaju i više uče o prljavim praksama modne industrije, sve će joj se više odupirati”, kazala je na dizajnerica Stella McCartney, jedna od predvodnica održive mode. McCartney održivosti teži u svakom pogledu – djelima, ne samo etiketom. Predstavila je inovativni materijal od micelija gljiva koji je alternativa umjetnoj i pravoj koži, jednako kvalitetan i izdržljiv, proizvodi se u laboratoriju i tako troši manje resursa. I Gabriela Hearst jedna je od dizajnerica koja koristi alternativne materijale i deadstock u proizvodnji. Mnogi se deklariraju i kao carbon neutral - američki brend Reformation ugljično je neutralan od 2015. godine, a od 2018. takav je i Gucci dok se na ugljičnu neutralnost obvezao i konglomerat Kergin, pod čijim su okriljem, uz Gucci, i brendovi Saint Laurent, Bottega Veneta i Balenciaga. Neutral ili zero zvuče primamljivo iako se zapravo ne radi o pravom već privremenom rješenju. Svaka, pa i minimalna proizvodnja odgovorna je za proizvodnju ugljikova dioksida koji odlazi u atmosferu. Neki brendovi koji se deklariraju kao carbon neutral emisiju koju su proizveli nadomjestit će offsetom, odnosno, za određenu količinu ugljikova dioksida, Gucci će pošumiti određeni dio Amazone, kako bi se izbalansirao štetni učinak. Iako pozitivna praksa, i dalje nije riješen problem prevelike potrošnje i emisije ugljikova dioksida zbog kojeg dolazi do rasta temperatura.
Većina negativnog otiska pak proizlazi iz lanca nabave, od same nabave sirovih materijala do tvornica u kojima se odjeća proizvodi i boja štetnim kemikalijama u rukama potplaćenih radnika ili djece. Problem bi se dakle trebao rješavati u srži, gdje većina još uvijek ne djeluje - lanac nabave industrije je kompleksan, a većina brendova često niti ne zna tko su zapravo njihovi dobavljači.
I modna održivost je, kao i sama industrija, kompleksan i nimalo plošan pojam, no tako ga većinom percipiramo jer nam se u takvom jednostavnom obliku ona svakodnevno i servira. Dok se tješimo da kupovinom majice od organskog pamuka činimo bolje, krug održivosti i dalje je otvoren i odgovornost je tu na nama, ali i na brendovima koji se greenwashingom koriste kako bi došli do još većeg profita. Dok se ne promijene prioriteti, priroda je jedina koja ne može profitirati. No dugoročno, ne možemo niti mi, a niti industrija. Kao što je pisalo na plakatu prosvjednice koja je jesenas upala na reviju Louisa Vuittona na Tjednu mode -“Nema mode na mrtvom planetu”. Povećanjem razine mora, većina zemalja u kojima se nalaze tvornice će poplaviti, a zbog rasta prosječnih temperatura, većina plantaža pamuka neće uspijevati zbog nepogodnih uvjeta.
Greenwashing trebamo prepoznati i nastaviti odgovorno kupovati – vintage ili second hand, nositi odjeću koju smo naslijedili, a onu staru darovati i na neke načine joj produžiti životni vijek. Modna održivost nije nešto što je prolazni trend, iako ga kroz pomodarstvo tako možemo protumačiti. Može biti prevara, ako odlučimo nastaviti vjerovati u baš svaki natpis na etiketi sustainable brendova.
