Tjedni mode koji su iza nas su u ozračju pandemijom uzrokovane promjene načina života, pokazali kolekcije, i muške i ženske mode u polupraznim prostorima, ili pak kao snimljene modne filmove. Istrajavanje muške i ženske mode u tom smislu zaista predstavlja relikt koji će, zasigurno, uskoro iščeznuti: ne zato što će se svi spolovi simultano odijevati kao svi rodovi, nego zato što će razlike biti privremene, promjenljive i neovisne, jednom riječju nestabilne.
Neodvojivi trijumvirat: moda, tijelo, identitet se u kontekstu rodno-spolnih uloga postavlja kao pokazatelj duha vremena kojim se može dijagnosticirati količina osobne slobode u ograničenom izboru kojeg nam nameće ideološka interpretacija bioloških paradigmi. Kakve sad to ima sve veze s vestama koje se, zapravo, uopće ne kopčaju nego navlače preko glave i koje su nastale na poticaj dragog prijatelja koji mi je početkom ljeta uputio provokativno pitanje kad ću napraviti mušku kolekciju!? A meni se činilo kako je jedna vesta upravo savršen, kako bi se to u divnom modnom žargonu reklo, unisex komad i kako uopće nema potrebe deklarirati nešto takvo kao muško ili žensko!?
Ali opet, a zašto i ne; ne znači li to, onda, kako smo jedan kanon zamijenili drugim, pa nas je sad strah apostrofirati klasičnu spolnu opreku kako ne bi ispali nedovoljno senzibilizirani na sve ono što se u procesu mukotrpne rodne emancipacije dogodilo, i što se još, u velikoj mjeri, tek treba dogoditi!? U vremenu koje kao misterija i nepoznanica stoji ispred nas, bilo da se radi o virusom zaraženoj stvarnosti, ili o virtualnosti u kojoj su sve relacije transgresivne i nepostojane, pitanje ženskog i muškog kopčanja predstavlja podsjetnik na romantične referentne sustave u kojima se spolna čast branila i prikladnom stranom kopčanja!
Uzimajući taj šarmantni relikt kao modni kamen kušnje, dogodila se prijateljska kolekcija koja zagovara prijateljski dijalog među svim rodovima, spolovima i pripadajućim im identitetima, bilo da se svi oni interaktivno motaju jednim tijelom, ili se svakodnevno susreću u osebujnom kolopletu života koji se neprestano plete, stvara, mijenja i para. Simbolički konflikt je simbolički riješen nepostojanjem kopčanja baš kao da se radi o ispitivanju granica igre u kojoj se možemo igrati i mijenjati uloge ne dovodeći u pitanje svoju vjerodostojnost, autentičnost i autoreferencijalnost.
U ulogama modela su redom sve dragi i bliski prijatelji i jedna prijateljica, a svakoga smo predstavili u njemu prirodnom okolišu s malom dozom modne artificijelnosti kao ironijskim odmakom od pragmatično stilizirane svakodnevice. Veste su pletene ručno i strojno - napomena kako se radi o kućnim pletaćim strojevima, styling potpisujemo svi, dizajn je moj (Nataša Mihaljčišin), a fotografirala je Sara B. Moritz. Oblikovanje kataloga: Saša Stubičar.
