Vremenske odrednice su se za trajanja i nakon pandemije poremetile, pa kompas kao da ne radi kako treba. No, lockdown nije bio baš toliko davno - ono vrijeme kada smo kolektivno uzeli pauzu i između ostalih manjih ili većih životnih promjena odlučili pažljivije birati svoju odjeću, shoppingirati manje i držati shopping košaricu praznom. Međutim, 2022. godina je po istraživanjima tržišta već premašila predpandemijske godine po potrošnji, pa luksuzni kao i high street brendovi zadovoljno trljaju ruke pod novim slapovima profita, a val konzumerizma čini se snažnijim i nepokolebljivim više nego ikada do sad - unatoč nestabilnoj globalnoj situaciji, ratu, ekonomskoj krizi zbog koje tražimo mlijeko i toaletni papir na akciji, globalnom zatopljenju koje je kao što znamo također ubrzano snažnom proizvodnjom tekstilne industrije... Počastiti se nam je opravdanje za svaki impulzivni shopping, a i nova sezona je tu i tradicionalno zahtijeva obnavljanje garderobe. No, da se onaj kaput koji smo kupili prošle godine nije ofucao, nova sezona ne bi iziskivala potrebu za novim primjerkom. Ili bismo ipak pokleknuli pod novim terorom trendova i kupili novi kaput, skrojen od istog nekvalitetnog materijala, ali po posljednjem trendu?
Suvremeni hajp koji je zavladao našim životima i kojeg se ne možemo oterasiti zbog straha od propuštanja (takozvani FOMO može se primijeniti i u pogledu trendova i shoppinga) s lakoćom nas sprječava da garderobu napokon počnemo promatrati kao investiciju koja bi trebala trajati i odoljeti prolaznosti vremena. Nije li to i cilj toliko spominjane modne održivosti - sustainability u suštini znači - trajanje odjeće kroz vrijeme? Kultura brze mode toliko je ojačala i zavela nas niskim cijenama trendi krojeva koji nastaju po uzoru na luksuzne ‘it‘ komade toliko da se osjećamo prevarenima ako jesenske gležnjače platimo 1000 umjesto 100 kuna. I sama patim od tog modnog FOMO trenutka, osobito posljednih godina kada je ponuda svih trgovina na dlanu u svakom trenutku dana, preko mobilnih aplikacija modnih brendova. Da, ne trebaju mi zaista te nove čizme, ali tako bi dobro izgledale uz one nove traperice, neovisno o tome što sam svjesna njihovog kratkog roka trajanja - loši materijali i brza proizvodnja ne dopuštaju odjeći da traje kao što je nekada trajala - zašto i bi, kada već za nekoliko mjeseci komad odjeće želimo zamijeniti nekim novim, svježim, koji se smjestio u kategoriju new now. A na onoj influencerici tako dobro izgledaju...
Pitanje roka trajanje odjeće dolazi mi kada god posegnem za komadima odjeće koje sam posudila iz mamine arhive, a koji sežu još u osamdesete godine prošlog stoljeća. Govorimo o četrdeset godina starom kaputu i vunenom sakou s uzorkom riblje kosti kojem je jedino trebalo kemijsko čišćenje i promjena podstave, kako bi izgledao jednako dobro kao i osamdesetih kada ga je majka nosila na posao. Pitam se, koji komad odjeće bih sama mogla ostaviti u nasljeđe? Možda tek poneku investiciju prema kojoj se i odnosim s više poštovanja i pažnje, no i takvi izuzetci u ormaru, sve se čini, izdat će me ne nakon nekoliko desetljeća, već nakon nekoliko godina.
Lako nas zavede prividna održivost o kojoj govore modni gignati. Odjeća na čijoj etiketi piše da je rađena od 40 posto reciklirane plastike ili organskog pamuka (zbog kojeg je odjeća zapravo slabije kvalitete), ili količina vode koja se navodno uštedjela prilikom proizvodnje tih eco-traperica. Zaboravljamo pritom da je temelj modne održivosti produženje roka trajanja odjeće, što će rezultirati manjom kupovinom nove odjeće svakih nekoliko tjedana/mjeseci. Koliko bi se samo resursa uštedjelo ako bi se vijek odjeće koje posjedujemo produžio za samo nekoliko mjeseci? No istraživanja govore, u prosjeku prije bacanja u smeće, jedan komad odjeće nosi se oko 120 puta i taj se broj drastično smanjio u posljednjih 15 godina. Pritom, i dalje je prisutna praksa kupovanja odjeće za fotografiranje na društvenim mrežama, nakon čega se vraća, što uzrokuje dodatno zagađenje planeta zbog transporta.
Nadalje, tek 13 posto odbačenog tekstila je reciklirano, a samo jedan posto korišten je za stvaranje nove odjeće. Velikim tvornicama isplativije je uzeti jeftine materijale poput poliestera i najlona, koji dominiraju tržištem s 60 posto zastupljenosti. U suštini, riječ je o plastičnim materijalima koji se ne mogu u prirodi razgraditi niti desetljećima nakon korištenja. Dakle, bez obzira na etiketu, nijedan komad odjeće nije održiv poput onog kojeg već posjedujemo. Možete spakirati stvari koje ne nosite i umjesto u smeće, donirati ih ili proslijediti dalje kako bi smanjili osjećaj krivnje, no negativni utjecaj koji je proizvodnja te odjeće ostavila neće se mahom izbrisati.
Zara primjerice na godinu predstavi oko 24 kolekcije i oko 20.000 novih dizajna odjeće, H&M izbaci 12 do 16 novih kolekcija koje obnavlja novim komadima na tjednoj bazi. A posljednji veliki igrači koji operiraju online – Missguided, Boohoo ili Shein u jednom mjescu lansiraju na tisuće novih komada odjeće (koji su redovito ukradeni dizajn velikih ili indie dizajnera). Podaci organizacije Environmental Protection Agency iz 2015. godine govore da SAD generira 11,9 milijuna tona tekstilnog otpada na godišnjoj razini, što je u usporedbi s 1960. godinom rast od čak 750 posto. Sukladno tome, i broj odjevnih predmeta koje prosječna osoba godišnje kupi uvelike je veća, a fast fashion komadi proizvode se kako bi izdržali prosječno deset nošenja.
Očito je da nakon pandemije nismo puno naučili i da nastavljamo munjevito ganjati trendove i novu odjeću koja pruža kratkotrajno zadovoljstvo, isto koliki je i njezin vijek. Spomenuti podaci svih istraživanja na kraju su samo brojevi (doduše alarmantni), no teško da će nas oni natjerati na promjenu mindseta - dok ne osvijestimo važnost ulaganja u kvalitetu, a ne kvantitetu. I, da odjeća neće dugo trajati ako zapravo ne marimo za nju niti je želimo zadržati što duže, ili kako bi Marie Kondo rekla "ako nam ne izaziva radost". Nešto o čemu bi trebali promisliti prije svake nove kupovine.
