Kad sam se prvi put čula sa zagrebačkom dizajnericom Mihaelom Brajković kako bih dogovorila intervju, na mnogo toga je odgovor bio: "Ne". Ne, ne želi se fotografirati, jer smatra da je važno djelo, a ne autor; ne, ne želi pričati o sebi, jer o njoj govori njezin dizajn, i ne, ne smatra da je napravila nešto revolucionarno. Njezin stav prilično je hrabar u doba vladavine društvenih mreža koje su nametnule da se djelo povezuje s likom u tolikoj mjeri da više nije bitno što se radi, već tko je to napravio. Pritom, u svijetu temeljenom na komercijalnoj, a ne idejnoj vrijednosti, kreira odjevne predmete koji imaju umjetničku, a ne isključivo prodajnu vrijednost, što je rijetka pojava na domaćoj modnoj sceni, na kojoj najbolje prolaze haljine za svadbe, maturalne zabave i krštenja. Trebalo je dosta truda da je nagovorim na razgovor i da je uvjerim da je njezin intrigantni i osebujni modni izričaj umnogome zainteresirao javnost koja želi doznati cijelu priču.
A priča itekako postoji – i profesionalna, i osobna. Mihaela je, naime, pobjednica ovogodišnjeg DIPMOD-a, revije diplomskih kolekcija studenata modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu koji su školovanje završili u pandemijskoj 2020., zbog čega su ih prikazali tek ovog travnja u zagrebačkom Francuskom paviljonu. Stručni žiri pod predsjedanjem mentorice, izv. prof. art. dr. sc. Jasminke Končić, nagradio je predimenzionirane ogrtače intenzivna kolorita s ručno nanesenim poliuretanskim premazom, čiji se koncept temelji na proučavanju antimodnog odjevnog predmeta – Mao odijela, kineske varijante zapadnjačkog poslovnog odijela. Ta je kolekcija, koju je u travnju prošle godine predstavila i u zagrebačkoj Galeriji Bernardo Bernardi, bila "karta" za ulazak na modnu manifestaciju Atelier koja se održala ovog svibnja u atriju Klovićevih dvora. Na njoj je dizajnerica predstavila ne samo kreacije iz nagrađene diplomske kolekcije već i iz kolekcije koja je prethodila diplomskoj, i u kojoj reinterpretira redovnički habit te korzet, dva po simbolici dijametralno suprotna odjevna predmeta. Priznanje za svoj rad dobila je i od Hrvatskog dizajnerskog društva, koje joj je 2020. dodijelio nagradu na području modnog i odjevnog dizajna u studentskoj kategoriji, dok je prošle godine proglašena najboljom na hrvatskom festivalu dizajna, Zagreb Design Weeku, u kategoriji Tekstilni i modni dizajn. Na istoj je manifestaciji sudjelovala i 2015. te 2018. kao sudionica na skupnim izložbama, a svoje je kreacije izlagala i u Galeriji Vladimir Nazor, Galeriji Sveučilišta u Mariboru te u Galeriji Studentskog Centra 2018. godine. Svi ti projekti priskrbili su joj i Dekanove nagrade za postignut izvrstan uspjeh tijekom studija.
Priča postoji i na osobnoj razini. Mihaela se u nesigurne modne vode upustila nakon više od dvadeset godina karijere u drugoj profesiji koja nije imala nikakvih dodirnih točaka ni s modom ni s umjetnošću, i to u životnoj dobi u kojoj patrijarhalno hrvatsko društvo ženi nameće misli o umirovljenju, a ne o promjeni karijere. No, hrabrost, beskompromisnost i posvećenost cilju i jesu glavna obilježja ne samo njezine karijere već i njezina promišljanja o modi.
Kako su obitelj i okolina reagirali kad ste objavili da dajete otkaz?
- Imala sam punu podršku. Dapače, sestra mi je rekla da je vrijeme da počnem raditi ono što volim. Nakon srednje škole sam, naime, tri puta pokušala upisati Tekstilno-tehnološki fakultet, no nisam uspjela. Četvrti put, 2014. godine, to mi je uspjelo bez problema. Vjerujem da se sve dogodi kada se treba dogoditi.
Kako vam je bilo na studiju s dvostruko mlađim kolegama?
- Odlično, studenti su bili sjajni, a profesori za svaku pohvalu. Naročito bih istaknula mentoricu Jasminku Končić i njezina asistenta Duju Kodžomana.
Što je za vas modni dizajn?
- On je interdisciplinaran, za mene je to kategorija unutar koje testiram vlastite granice, ali i granice samog medija. Zanima me koliko daleko mogu ići s nekim svojim idejama. No, osnova je svega koncept kojim se šalje dublja poruka od samog vizualnog izgleda kreacije.
Što bi bila vaša poruka?
- Propitkivanje odnosa volumena i tijela, forme i proporcije, društvenih uloga i identiteta. Zanima me sociološka strana odijevanja.
Što je bila tema kolekcije [Hidden]3, koja je prethodila diplomskoj?
- Afirmacija negacije tijela sakrivanjem njegova volumena odjećom. Kolekcija je crno-bijela, a glavni su elementi redovnički habit kao antimodni element te korzet - konkretno, model s koničnim grudnjakom koji je francuski dizajner Jean Paul Gaultier kreirao za Madonnu, za turneju Blond Ambition iz 1990. godine. Korzet, koji je simbol torture tijela, u performativnom ga svijetu oslobađa. Ja sam ga dekonstruirala tako da više nema ulogu erotizacije tijela - pretvorila sam ga u hlače, a konusne sam elemente, umjesto na grudi, stavila na koljena. Izradila sam ih sama od pamučnih traka i uz pomoć šivačice. Redovnički veo, koji je kratak, pretvorila sam u dugačku pelerinu, dok sam bijelom tkaninom, koja ga inače uokviruje, u potpunosti prekrila lice ostavljajući samo prorez za oči. Dugačka kapuljača, pak, ima ulogu simbola poniranja u vlastitu nutrinu.
Čime ste se nadahnuli u kreiranju diplomske kolekcije?
- Kolekcija CPR/9674/MCT bavi se pomodnjavanjem antimodnog komada - Mao odijela, tipičnog za komunističku Kinu iz doba predsjednika Mao Ce Tunga koji je obilježio kinesku povijest u 20. stoljeću. To je odjevni predmet lišen estetike kojem sam ja dala modnu vrijednost skulpturalnom formom i intenzivnim koloritom te ručnim intervencijama po površini materijala. Riječ je o acetatnom silikonu i pigmentiranom poliuretanu koje sam ručno nanosila na pamučni materijal u svom stanu kako bih dobila kompaktnost forme. Intenzivnog su mirisa, pa je otac nekoliko puta provjeravao jesam li dobro. No, uživala sam u tome. Za kreacije me nadahnula serija kolorističkih portreta tog komunističkog vođe koje je napravio slavni američki pop-art umjetnik Andy Warhol. Inspiraciju sam crpila i iz rada suvremenog kineskog umjetnika Sui Jiangua, koji izrađuje skulpture Mao jakni u različitim dimenzijama, koloritu i mediju, a što je bila nit vodilja za izradu predimenzioniranih odjevnih predmeta u kolekciji. Tom odjevnom predmetu privuklo me i to što se njima izbrisala rodno-spolna granica, pa su žene poistovjećene s muškarcima. A u obje kolekcije bavim se pitanjem kolektivnog identiteta - nametnutog, kao u slučaju kineskih građana, te odabranog, kad je riječ o redovnicama.
Vaše kreacije imaju neospornu umjetničku, a ne samo uporabnu vrijednost.
- Kreiranju pristupam skulpturalno, stoga radije izlažem u galeriji nego na modnoj pisti. Ne zanima me kreiranje svakodnevnih odjevnih predmeta kao što su suknje, haljine i košulje, to nisam ja. Moje su kreacije više vezane za ideju odijevanja nego za praktičnost i konkretnu upotrebljivost.
Smetaju li vas komentari da odjeća koju kreirate nije nosiva?
- Ne, dapače. Željela bih o svom radu pročitati i negativnu kritiku. Obožavam provocirati i izazivati reakcije, to je smisao odjeće koju radim. Nije dobro ako će me samo hvaliti, to znači da nisam dobro prezentirala svoje ideje. O odjeći treba promišljati. Uostalom, negativni komentari me ne bi obeshrabrili niti povrijedili, jer znam što sam željela postići svojim kreacijama i vjerujem u ono što radim. To je najvažnije – ozbiljno pristupiti radu i dati sve od sebe, raditi iz srca.
Kada bi vam ponudili posao u nekoj modnoj kući, biste li ipak kreirali nosive kolekcije?
- Bih, to bi mi bio izazov. Naročito me zanimaju tehnološki napredne tkanine i mogućnosti koje one nude u svakodnevnom odijevanju. Postoje materijali s ugrađenim senzorima koji mjere tlak i otkucaje srca, ili pak, glazbu pretvaraju u električne impulse što će omogućiti da gluhe osobe mogu "čuti" pjesme i doći na koncerte. Nije li to sjajno?
Kako će izgledati moda i odijevanje u budućnosti?
- Mislim da će glavna odrednica biti multifunkcionalnost, naročito uzme li se u obzir zagađenje okoliša i problem otpada. Jedan te isti predmet bit će dizajniran tako da će ga se moći nositi na razne načine za razne prigode. I definitivno, pametni materijali.
