Dori Karčić dvadeset i tri su godine, a iza nje kao da su dva života. Dva života u kojima se tražila i slušala, navodila i griješila, pažljivo koračala i hrabro se zalijetala, a sve kako bi pronašla svoj dar i svoju istinsku strast. Danas njen Instagram profil broji gotovo deset tisuća pratitelja, njene modne kreacije nižu pohvale za pohvalom, ali ono što je možda u čitavoj priči i najbolje - svojim aktivnim djelovanjem i dijeljenjem edukativnog sadržaja na kreativnost potiče i druge. Dora nam nije zanimljiva samo zato što sama šije svoje prekrasne haljine, već i zato što svojim radom šalje poruku da to što je nešto oštećeno, ne znači da je za otpad. Znači, naprotiv, priliku za novi početak.
Priča o Dori kao dizajnerici počela je, kako kaže, posve spontano. Pronašla je stare mamine haljine koje su joj se svidjele, ali joj nisu odgovarale. I dok bi većina ljudi na to rekla ah, šteta i nastavila dalje sa životom, Dora je uzela stvari u svoje ruke (i to doslovno) i upisala tečaj šivanja kako bi ih naučila prilagoditi sebi. Uslijedili su osjećaji ponosa, ali i moći - one kreativne, stvaralačke moći koju prepoznaje umjetnik u čijim rukama komad materijala postaje amalgam smisla i značenja. S Dorom smo razgovarali o njenim počecima i ostvarenjima, o fast fashionu i simbolici trajne i kvalitetne odjeće, o prvim koracima, samopouzdanju i ljubavi prema tijelu. Njen životni moto - "Napravi najbolje od onoga što imaš" - na doslovnoj je i figurativnoj razini znakovit, a ona ga istinski živi.
Promijenili ste, kažete, tri fakulteta tražeći svoje mjesto pod suncem. Možete li nam usporediti te dvije Dore? Onu koja se traži i onu koja radi ono što voli i želi?
- Razlika u samopouzdanju je stvarno jako velika. Kada sam bila tamo gdje mi nije mjesto, na studijima koji mi se ne sviđaju, niti za koje imam talente i volju, sve mi je išlo nekako teško i, u većini slučajeva, sav trud koji bih uložila ne bi se isplatio, a svaki novi pad na ispitu podnijela bih još teže nego prijašnji. Stalno sam bila frustrirana, razočarana u sebe i nesretna jer nisam radila ono što sam voljela, već ono što sam mislila da bih trebala. Htjela sam ići putem koji sam smatrala da je "sigurniji", završiti fakultet i zaposliti se, bez puno riskiranja. U tom razdoblju nisam mogla odgovoriti na jednostavna pitanja poput "što te čini sretnom", "koji su tvoji hobiji", "što radiš u slobodno vrijeme". Kada mi je napokon prekipilo odlučila sam početi tražiti sebe, otkrivati svoje talente i darove, stvari koje me uveseljavaju i čine sretnom. Nisam više htjela samo preživljavati u svijetu, već živjeti ispunjeno i pronaći svoj poziv, ono što bih baš ja trebala raditi, početi graditi i ostvarivati svoje snove, koliko god čudan i "nestandardan" put bio. Ne mogu reći da sam se sada u potpunosti pronašla, jer se cijeli život tražimo, rastemo i sazrijevamo, ali bar znam kojim putem želim ići, znam svoj viši cilj, zašto nešto radim. Naravno da i sada ima stvari koje su mi naporne i teške, ništa nije bajkovito niti crno-bijelo, ali baš zato što imam svrhu i cilj sve to postaje lakše.
Samopouzdanje mi se ne može ni uspoređivati s prijašnjim, baš zato što sam otkrila stvari u kojima sam dobra, koje mi idu. Znam da se moj trud isplati, možda ne uvijek na način koji sam ja zamislila, ali u široj slici on je tu. Svoj posao ne gledam kao posao, gledam ga kao način i stil života, to je ono što sam ja, ono u čemu se osjećam najbolje.
Kako ste prepoznali strast i ljubav prema odjeći? Je li riječ o nečemu što vas prati od rođenja?
- Vodim se time da svi imamo određene talente koje trebamo iskoristiti, ali oni u mojem slučaju nisu bili "očiti". Kada sam bila u školi nikada nisam ni pomislila da bi se mogla baviti ovime što danas radim, niti su moji talenti za to bili vidljivi. Nisam dobro crtala, a nisam ni bila zaluđena modom. Nakon dosta poraza u životu, zato što sam se "gurala" negdje gdje ne pripadam, odlučila sam da ako već postoji poraz i ako ga često doživljavam na nečemu što mi se ne sviđa, zašto ne probati nešto drugo u čemu bih se zapravo mogla stvarno pronaći i uživati? Ako padnem – bar sam radila ono što sam htjela. I tako sam počela otkrivati nove talente za koje nisam ni pomišljala da postoje.
Kako se tu uklapaju društvene mreže? Što je u vašem slučaju bilo prije, Instagram ili moda?
- Kada sam započinjala ozbiljnije s Instagramom, šivanje još nije bilo niti na vidiku. Cilj mi je bio podijeliti s drugima svoja iskustva, razmišljanja i motivaciju. Isto tako profil mi je služio kao osobni dnevnik, jer sam u to vrijeme odlučila većinu vremena nositi haljine i suknje, i svaka nova objava bila mi je novi izazov za kombiniranje onoga što sam imala u ormaru. Tako sam zapravo i ušla u modu i počela se više njome baviti i proučavati je. Sate i sate bih provela pripremajući kombinaciju za sljedeći post i učeći o tipovima tijela i najboljim krojevima za njih, komplementarnim bojama za svaki tip kože, kombiniranje boja, a iza svega toga cilj je bio zavoljeti vlastito tijelo i otkriti što ženstvenost znači za mene i kako ću je iskazati. Kada je i šivanje ušlo u priču, to mi je otvorilo nepresušan izvor kreativnosti i mogućnosti napraviti kreacije koje sama želim nositi, a nisam ih pronašla u dućanima, skrojene po mojim mjerama kako bi mi najlijepše pristajale.
Djelujete kao da ste vrlo usmjereni na rješavanje problema. U kojim još situacijama primjećujete tu svoju osobinu?
- Ne znam bih li to baš nazvala osobinom, mislim da je to više stav i pogled na život na koji sami utječemo. Svi i sve zaslužuju drugu priliku. Ništa na ovom svijetu nije konačno, u svemu postoji dobro, i uvijek ima prostora za napredak. Treba se naučiti vidjeti dobro u svemu i potaknuti to dobro. Tako je bilo i s maminim haljinama, bile su mi jako lijepe, kvalitetno napravljene i od odličnog materijala, samo što mi broj nije bio dobar, ali to ne znači da su one izgubljeni slučaj. Trebalo im je dati samo malo ljubavi i pažnje. I dandanas nosim haljine koje je moja mama nosila kada je bila mojih godina. Mislim da ako tako pristupamo stvarima, pozitivno, s ljubavlju i spremni pronaći nešto dobro, život nosi puno više radosti. Ponekad smo sami sebi najgori neprijatelji, kada odustajemo i dižemo ruke od stvari i odnosa čim naiđemo na prvu prepreku. Smatram da je život neprocjenjiv dar u kojem su nam date situacije koje možemo podnijeti i problemi koje možemo riješiti.
Kakvi su vaši pogledi na fast fashion? Demonizira li ga se pretjerano ili s pravom?
- Mislim da je to dosta nekvalitetna roba, napravljena za par nošenja, jednu sezonu. Naravno, svi smo skloni kupovati je jer to nam je najlakše - ne trebaš provesti sate i sate hodajući i tražeći nešto što je stvarno kvalitetno (i kasnije eventualno čekati izradu ako je po mjeri) i definitivno je najjeftinija opcija. Ali, baš zato što ima takvu cijenu, uz nju dolaze nekvalitetni materijali, nerealni konfekcijski brojevi i naravno, nepoznavanje podrijetla i informacija o tome tko je stvarno šiva. Odjeća je u većini dućana slična, ako ne i ista, kopira visoku modu i trendove koji se mijenjaju iz tjedna u tjedan. Sve se nekako iskrivilo, umjesto dvije glavne kolekcije godišnje - proljeće/ljeto i jesen/zima, fast fashion ima nekoliko kolekcija tjedno, što dovoljno govori o kvaliteti i posvećenosti samom kupcu.
Fascinantan mi je taj DIY (do it yourself) pristup životu. Koji osjećaji stižu kao nagrada kad znate da ste nešto osmislili i izradili sami?
- Kada nosiš nešto što si sama napravila, ili kada vidiš svoju haljinu na nekome drugome, osjećaj je stvarno neopisiv. Svaki puta kada nosim svoju haljinu, a netko me pita gdje sam je kupila, najveći je gušt reći "Nisam je kupila, sama sam je napravila." Isto vrijedi i za stvari koje sam prekrojila. Sestri sam haljinu, koju je stvarno jako htjela, iz broja 42 prekrojila u broj 36, da joj stoji kao salivena. Tada zavlada ponos, kada napraviš najbolje iz onoga što imaš, nešto zaboravljeno i nesavršeno pretvoriš u nešto što ti u potpunosti pristaje. Ne odbaciš, nego unaprijediš i prilagodiš. Ne vjerujem u "izgubljene slučajeve". Za sve postoji rješenje, u svemu ima nešto dobro, sve ima svoj smisao. Eliminirati nešto jer na prvu ili drugu nije ono što si željela, mislim da stvarno nije opcija.
Iza vaših komada uvijek stoji priča, dubina, karakter – nije riječ o manufakturi, mehaničkoj proizvodnji. Pretpostavljam da je onda i osjećaj koji izaziva nošenje te odjeće specifičan?
- Tako je. Postoji jedna priča koju želim ispričati svakim svojim dizajnom. To je priča o ženstvenosti. Ženstvenosti koju svaka žena ima u sebi i koja je individualna za svakoga ponaosob. Želim da se svaka žena u mojim dizajnima osjeća posebno, predivno, da istakne svoje "dobre" strane, a ne otkrije ono što joj možda ne donosi previše samopouzdanja. Cilj mi je da mi nosimo odjeću, a ne da odjeća nosi nas. Ne vodim se trendovima, nego klasikom i jednostavnošću, isticanjem prirodne ljepote, a ne umjetnog samopouzdanja. Nije mi cilj da se žena skriva iza mojih dizajna, već da njezina unutarnja ljepota dođe do izražaja bez ometanja izvanjskog, jer ona je nešto puno više od izgleda i odjeće koju nosi. Radim dizajne koji stavljaju unutarnju ljepotu ispred fizičkoga, one dizajne koje žena nosi, a ne one koji nose nju.
Koliko traje proces izrade odjeće? Postoji li neka faza proizvodnje koju klijenti ne vide ili ne znaju da postoji?
- Svaki komad je individualan. Sve zapravo ovisi o kompleksnosti više faktora. Kada dizajniram nešto novo, prvo treba osmisliti dizajn (završni dizajn nikada nije isti kao i početni), nakon čega ide crtanje kroja. Sve krojeve sama radim i crtam, tu se već dizajn pomalo počinje mijenjati, jer dok krojim i slažem sve te dijelove uvijek dođu nove ideje i jednostavnija rješenja. Nakon što završim prvobitni kroj obično ga isprobam na probnom materijalu namijenjenom za takve stvari (riječ je o žutici), a tek kada sašijem okviran model dobijem puno bolju sliku o dizajnu i eventualnom preoblikovanju. Tek kada napravim prepravke na kroju i kada sam zadovoljna s njime ide rezanje u završnoj tkanini i samo šivanje.
Nekad taj cijeli proces traje po par sati, a nekad je riječ o danima. Jednom kada se napravi taj nulti model, sve ide puno lakše i brže. Tada imam gotov kroj, samo ga prilagodim mjerama za koje šivam, izrežem i sašijem sve potrebne dijelove. Faza isprobavanja i dizajniranja pomoću krojeva je nešto što mislim da ljudi baš pretjerano ne doživljavaju kao bitan dio i kao nešto što oduzima najviše vremena. Kada sve sam radiš, dizajniraš, krojiš i šivaš nije baš onako "standardna" priča, samo nacrtaš dizajn, imaš gotov kroj i sve to spojiš. Crtanje samog kroja "od nule" proces je koji traje minimalno pet sati, sve mora biti dobro osmišljeno, imati svoju svrhu i biti točno u milimetar. Preciznost ide u toliku krajnost da samo jedan krivi milimetar može zakomplicirati cijeli kroj i znatno otežati ostatak procesa izrade odjevnog predmeta.
Sami ste organizirali, dekorirali i osmislili svoje vjenčanje, a čak ste si sašili i vjenčanicu. Donosi li DIY svadba više stresa ili zabave?
- Iskreno, donosi oboje podjednako. Ali, donosi nešto puno više od zabave… Još bolju povezanost između zaručnika i mene, kao i svih bližnjih uključenih u planiranje. Nema onoga "došli smo na vjenčanje", nego "napravili smo si vjenčanje iz snova". Nama je to bilo stvarno preuzbudljivo razdoblje, u kojem smo se osjećali da možemo imati vjenčanje kakvo god želimo, neovisno o financijama, samo smo trebali pronaći neko kreativno rješenje. Tako smo se na kraju i osjećali jako ponosno što smo svi zajedno napravili vjenčanje koje smo baš "MI", odraz nas kao para i naše osobnosti. Uspomene i zajedništvo su ono što je bilo vrijedno tog dodatnog truda i stresa.
Što je u oblikovanju komada najveći izazov, s obzirom na individualnost svake pojedine žene, odnosno tijela?
- Najveći izazov mi je možda upravo ta individualnost. Shvaćanje da jedan model ne stoji isto svakome, i da se neće svaka žena u njemu osjećati samopouzdano. Baš ta individualnost je predivna, čini nas posebnima, jedinstvenima, ali u ovom poslu i najviše otežava. Ne želim dizajnirati za samo jedan tip tijela, za samo jedan konfekcijski broj. Želim svim ženama pružiti isti osjećaj, jer ženstvenost nije rezervirana samo za vitke i visoke, samo za određenu konfekciju, ona je tu za sve i samo zato što netko ne spada u "ideale" koje nam nameće modna industrija ne znači da se nema pravo lijepo oblačiti.
Što je bilo presudno da zavolite svoje tijelo?
- Mislim da nema jedne presudne stvari. Niti smatram da svoje tijelo jednom kada zavoliš, da je to to. Baš suprotno. Kako se mi kao osobe mijenjamo, tako se i naše tijelo mijenja, prolazi kroz svoje faze i razdoblja. Današnji svijet i društvene mreže nikako nam ne idu na ruku. Danas, više nego ikada prije, bombardirani smo "idealima ljepote" i proporcijama. Ljubav prema sebi puno je više od toga da "zavoliš svoj vanjski izgled". Ona je stav srca da si jedinstvena i predivna, baš takva kakva jesi, savršeno stvorena, da nikada nije, niti će ikada postojati osoba poput tebe. Jednom kada se zavoliš kao osoba, i ono što stvarno jesi, ljubav prema fizičkom tijelu će doći.
Koliko fast fashion industrija utječe na percepciju vlastitog tijela u žena?
- Sama činjenica da konfekcijski broj nije isto što je nekada bio (npr. današnji 40 nekada je bio 36), i da su veličine u svakom dućanu drugačije - to sve govori.
Što za vas znači ženstvenost?
- Za mene je ženstvenost ženin pogled na svijet i samu sebe.
